Svako vrijeme nosi svoje užase. Strahove intimne, strahove kolektivne. Danas više no ikada živimo život bez plana. Osobno nikada i nisam bio od velikih planova i snatrenja o ludoj budućnosti u koju ja moram uložiti ne znam što. Sanjario sam o ljubavima, o pjesmama, o knjigama. O sudbonosnim susretima. Potpuno infantilno i nezrelo. Moji su vršnjaci, financijski podržani ili ne, užasno uživali ili se uživljavali u te uloge visokofunkcionalnih muškaraca i žena. Kao da su htjeli biti stariji, a ja kao da sam htio biti mlad. Makar, starmalost je radila svoje radi okvira familije u kojoj sam se rodio. Više mi je nedostajala razbibriga i bezbrižnost nego možda njima. Njima je dosadila, ja sam je bio gladan.
Meni je uglavnom bilo zabavno u zabavljanju, u i oko umjetnosti. Oni su sjedili i planirali: kada će i kako; gdje i s kim. Govorim ovo njima u obranu. Prestao sam voljeti rutine, dogovore i sustave. Svaki oblik konformizma mi je na izvjestan način bio gadljiv. I danas, nezrelo, u njemu vidim izvjesnu amoralnost. Opet infantilno. Valja znati da su planovi evolucijska "stvar", ono kada je po prilici Homo Sapiens shvatio da može sebi ići u korist, da može zaobići probleme, nelagode i opasnosti. Planovi su otpor protiv iznenadnih stresnih i nepredvidivih događaja. Oni su kao, metaforički rečeno – obrambeni mehanizmi koji nam žele umanjiti stres svakodnevice.
Budućnosti, također. Ova pandemija je potvrdila pak moj izostanak strasti spram planiranja. Kao da je poručila – bio si u pravu. Iako znam da nije tako, iako sada samo tako izgleda. Stvorila je, uz bolesti i smrti mnogih ljudi, permanentan strah od dolazećeg vremena, od prostora i od drugih ljudi. Još je veći antagonizam. Samo je progonitelj nešto izvan nas što može vrlo lako biti u nama. Prostom oku je ta opasnost nevidljiva i utoliko je podloga za fobije, psihoze i anksioznost kojoj se ne nazire kraj, i koja se preljeva.
Planiranje, kažu neuroznanstvenici, zdrav je odgovor mozga na neizvjesnost. Kada predviđa budućnost, mozak se vraća na prošlo iskustvo, a zatim se ponovno kalibrira kako bi predvidio i upravljao onim što slijedi. Teško je ne znati što donosi budućnost - stresno je. Ljudi umanjuju nepoznanice da bi preživjeli. "Što bolje podesimo svoja uvjerenja i znanja o neizvjesnosti, to bolje možemo predvidjeti buduće ishode", napisao je Achim Peters, njemački istraživač mozga. Što je više naš mozak sposoban apsorbirati, razumjeti i obraditi naše prošlo iskustvo, to smo bolji u upravljanju budućnošću. Na taj način, u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje, znate npr. sagraditi ogradu. Doslovnu i pravu. Zapaliti vatru. Napisati oporuku. Sami nastavite niz.
Svi načini na koje smo pokušali doskočiti život danas su pod upitnikom, a svi uhodani i poznati načini zaobilaženja stresa manje su djelotvorni nego ikada. Pojedinac je opet prozvan da bude odgovoran i poručeno mu je da je opet sve na njemu. Ovaj put u jasnoj relaciji – njegov život i život drugih oko njega. Nesigurnost danas stvara svoj vokabular i nezaobilazna je tema svih malih i visoko-konceptualnih razgovora. Nesigurnost više nije metafora.
