Nije mit, već osjećaj

Sve što ove godine želim za Božić je - Božić

25. prosinac 2020.
Fotografija: Canva 
Lucija Tunković
Lucija Tunković

Što ste si vi ove godine poželjeli za Božić? Kako nam je život potpuno drugačiji, takve su i želje - ono čemu smo se nekad opirali, sada nam nedostaje jer nam ulijeva sigurnost, jer je poznato i jer je sve ono što povezujemo s tim danom. Naša kolumnistica Lucija Tunković piše o tome kako je od Grinča postala osoba koja ove godine želi samo - osjećaj Božića.

Oduvijek sam voljela zvuk struganja lopatom po asfaltu jer sam znala da ću se, kada tog jutra otvorim oči, probuditi okružena gustim snježnim pahuljama. Voljela sam i zvuk koji je proizvodio naš usisavač svaki put kada bi progutao još koju odbjeglu borovu iglicu s poda (ššlj!), i zvuk razgaženih buca na svježem snijegu. Snijeg je zadnji put za Božić padao još dok sam vikendima pila vruću čokoladu sa šlagom i nakon škole sa svojim tadašnjim dečkom odlazila na klizanje. On je sada oženjen, snijeg za Božić ne pada već godinama, a ja od tada više nikada nisam ni dotaknula klizaljke - ne zato što sam bila loša klizačica, nego zato što jednostavno nisam shvaćala poantu u stalnom kretanju ukrug. Dok bih klizala s jednog kraja dvorane na drugi, neprestano bih razmišljala o onoj priči koja kruži svim klizalištima ovog svijeta - o dječaku koji je pao na led i kojem je tuđa klizaljka sasvim slučajno odrezala prst, kirurški sasvim precizno. Tek sada shvaćam kako je taj dječak prošao mnogo bolje od mog dede koji je svoj prst izgubio među kobasicama na kolinju. Ja sam sačuvala svih deset i ubrzo počela umjesto vruće čokolade sa šlagom vikendima naručivati kavu s mlijekom i jeftini pelin.

Kada sam bila dijete, nisu mi smetali ni kolači s previše margarina ni nespretno zamotani božićni pokloni. Nisam okretala očima na okićene jelke u studenom niti se žalila na All I Want For Christmas Is You. Dapače, to mi je bila jedna od najdražih božićnih pjesama (uz Big Brother Božićni song naravno). Svake sam se godine fotografirala pokraj Djedice na ulazu u lokalni dućan, a nije mi smetao ni miris pečenih kobasa i ukiseljenog zelja što se svakog prosinca širio mojim stubištem. Iako je sve bilo daleko od savršenog i na Badnjak bi ponekad naš stan na drugom katu zamirisao i po zagorjelim korama za mađaricu i maminim suzama, ništa nije bilo slađe od gledanja božićnih filmova s tatom ispod bora i vješanja najtežih kuglica na najraskošnije grane.

Snijeg je prestao padati za Božić, mama i tata su se rastali, a ja od tada pa nadalje više nikada nisam ni dotaknula kuglice, ne zato što nisam voljela Božić, nego zato što sam bila bijesna adolescentica koja više nije željela biti dio masovne potrošačke kulture koja nas pjesmama o najljepšem dijelu godine mami da posegnemo za novčanicima i potrošimo svoj teško zarađen novac na sintetiku, nove igračke i konzole kojima ćemo si nastaviti ispirati mozak. "I baš zato što živimo u plastici i smeću, baš zato snijeg više ne pada za Božić." Tada sam bila u godinama u kojima božićne lampice i ukrasi na pročeljima zgrada više nisu bili podsjetnik na bakine čupavce i francusku salatu nego na depresivnu činjenicu da u prosincu mrak počinje padati u četiri i da nam svo to šarenilo treba kako bismo kao društvo na to što prije zaboravili. Pjesmice, kuglice i išleri održavaju nas na životu i spašavaju od sporog, ali sigurnog propadanja u kauč. Ho-ho-ho!

Znala sam da Djed Božićnjak ne postoji, ali sam se potajno nadala da sam u krivu

Iako sam se i dalje ljutito probijala kroz adventsku gužvu na Gornjem gradu, uvjerena kako je Božić zavjera kojom se iskorištava naša emocionalna krhkost u najmračnijem (i najhladnijem) dijelu godine, ponekad se jednostavno nisam mogla oduprijeti mirisu medenjaka koji me podsjećao na ono slatko uzbuđenje koje sam kao dijete osjećala na Badnju večer prije odlaska na spavanje. Znala sam da Djed Božićnjak ne postoji, ali sam se potajno nadala da sam u krivu. Sjetila bih se tada i kako sam se čvrsto držala za mamin rukav dok smo se provlačile kroz težak miris kaputa i tvrdog sapuna na starijim gospođama na polnoćki, i svih onih obiteljskih svađa za blagdanskim stolom. Razumljivo, uvijek sam bila među najglasnijima, spremna uništiti spokojnu obiteljsku atmosferu naizgled beznačajnim komentarom o aktualnom političkom pitanju. Pravo na pobačaj, veganstvo, red ustaša i partizana, a zatim i potanko obrazloženje odgovora na bakino pitanje o tome koliko imam kila i zašto još uvijek nisam udana. Kao prvo, tek sam prošli mjesec nabavila sobni bicikl, a kao drugo - zato što si prvo moram naći dečka, bako.

Sjećate li se one lektire iz nižih razreda osnovne škole o dječaku koji je jedva čekao da odraste i da može stvari napokon raditi na svoj način? Ja sam bila baš poput tog dječaka, uvjerena da se za mojim blagdanskim stolom jednog dana neće jesti ni odojak ni francuska salata. "Kada odrastem, sve će biti drugačije."

I evo nas u 2020. godini. Odrasla sam i zaista je sve drugačije, ali ne na način na koji sam ja to zamišljala. Sve je drugačije osim snijega koji i dalje tvrdoglavo ne pada za Božić, i mojih klizaljki koje još uvijek skupljaju prašinu ispod kreveta. I ja sam drugačija; nedostaju mi i precijenjeni kuhani džin i masne kobasice sa senfom, teške kuglice na najraskošnijim granama i Mariah Carey. Ove sam se godine osjećala toliko usamljeno da sam poželjela nabaviti drvce u studenom, zavući se ispod grana i ostatak godine provesti uz Gremline. U jednom mi je trenutku došlo čak i da ispečem kolač (ali sam se na vrijeme predomislila). Čini se da sam napokon shvatila da Božić nije samo mit potrošačkog društva - Božić je osjećaj, možda umjetno stvoren, da, ali i ljudima sa Stockholmskim sindromom se njihovi osjećaji čine stvarnima, zar ne?

Svi mi ove godine imamo apsolutno pravo držati jelku u dnevnom boravku sve do proljeća

Život je poput klizališta, sve se stalno kreće u krug. U jednom trenu poželiš spasiti sve božićne kolače od margarina i pustiti sve svinje na slobodu, a u drugom se s nostalgijom prisjećaš odojka s ciklom i bakinih breskvica na blagdanskom stolu. Osjećaj Božića ove nam godine treba više no ikada do sada. Miris cimeta i čokoladni keksi možda neće zamijeniti zagrljaje i druženje s prijateljima i obitelji, ali su sigurno dobar početak. Baš kao što moja cimerica pegla svoju odjeću koju nosi po kući da sačuva svoj duševni mir, tako i svi mi ove godine imamo apsolutno pravo držati jelku u dnevnom boravku sve do proljeća. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog onog prekrasnog zvuka, "ššlj!".

Osim na gg, Luciju pratite i na njezinom blogu Tear Party te na Instagramu