Čekamo i čekamo rješenja. Što više razgovaram s ljudima (kao novinar i privatno) sve jasnije vidim da smo porobljeni iluzijama. Rješenje je nadomak ruke. Rješenje se nadaje izborom ljubavnika. Rješenje je promjena okoline. I onda to zaista nekada tako i bude – dođe taj netko i zavrti vam svijet. Odseliš se u otvorenije i ekonomski stabilnije društvo i život poprimi nove ˝boje i mirise˝. Rješenja koja djeluju kao kratkoročna, dosta dobro mogu dugoročno promijeniti naše perspektive shvaćanja života, promijeniti naše iskustvo nas samih. Postanemo bolji ljudi, možda čak i češće – sretni. Ipak, dok čekamo na rješenja, a to znači dok ne poduzimamo korake da ta rješenja približimo svom životu – događa se ono jedino što se može dogoditi, a to je da sanjarimo (i izmišljamo!), da razrađujemo svjetove koji imaju potencijala da se dogode. Natruhe su to navika naše mladosti koja puno zna o snovima, koja voli biti porobljena iluzijama, mladosti koja treba i želi biti beskompromisna.
Osobno sam vrlo sklon bajkovitim rješenjima (nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi vole okrutnost, doslovno, ˝emotivne birokracije?˝). To neko čekanje, to neko vrijeme provedeno u selekciji informacija o sebi, ta neka nužna ne-sloboda. U tim razočarenjima spram svijeta, znao sam (i znam!) bježati u moguće, ali ipak nedosanjane scenarije, a svakako nerealizirane. Puno je tog krivo u tome, a to su uglavnom pretpostavke: da ti i tvoj mogući partner želite isto, mogućnost zajedničkog jezika, snovi/ciljevi su vam na sličnoj razdaljini, krivo je i to da pretpostavljate sličnu potrebitost (ljubavnu dinamiku!). Sve je krivo osim scenarija koji razvija taj san, a u njemu je sve ispravno. Moja priča (snovita, oh oh oh!) se krenula razvijati prošlo ljeto. Slučajan lajk, slučajan poziv, slučajno razbuktavanje vatre i ne – slučajna emocionalna nepripremljenost koja je krenula ispostavljati svoje ˝račune˝koji nisu bili ugodni.
Saznao sam o sebi puno toga – između ostalog da moja slavna ˝nestrpljivost˝ nije kvaliteta, odnosno rjeđe je kvaliteta, a češće je ometajući faktor. Doznao sam i da nemam baš pravo ispostavljati visoke kriterije spram drugih ljudi (pa ni spram sebe samog!). Bolna spoznaja je bila da se ponašam kao pijana diva (holivudska, po prilici) koja histerično briše i dodaje ljude koje je tek upoznao i koji nisu isporučili adekvatno njegov san koji je trebao izgledati kao sapunasti mjuzikl, u kojemu je sve jasno od početka i sve jasnim ostaje do kraja s povremenim izletima u ˝konflikt˝koji daje ˝čar˝ priči. Ne ispunio, možda je bolja riječ ˝odigrao˝.
Kao da sam negdje sve loše filmske, a opet ljubavne scenarije pokupio i krenuo ih reproducirati. Ne znam kako mi se to dogodilo, ali je – i ne znam što s tim, jer komunikacije više nema. Ostao sam u tom međuprostoru u kojemu i dalje iščekujem ˝rješenje˝, a zapravo sam bolno svjestan da ga nema i da tih par filmskih kadrova koji mi se vrte u glavi, a izgledaju ili žele izgledati kao sreća su tek i samo – pažljivo izmontirani kadrovi koji su bili namijenjeni ciljanoj (idealnoj!) publici koja bez kritičkog ulaza želi proživjeti ovaj život. Jer i samo zbog toga što je tako lakše. Tko to može zamjeriti? Jedino onaj kojemu se nije svidjela dodijeljena uloga. To pak, nije za zamjeriti.
