Slavna glumica Frances McDormand je sa svojim jednako slavnim suprugom, redateljem Joelom Coenom gostovala na Ponta Lopud filmskom festivalu. Jasna uputa medijskim radnicima koji su isti pratili bila je da intervjua i fotografiranja neće biti. Svakako ne nje. Naime, uz Meryl Streep – McDormand spada u ženske ikone bijelog Hollywooda. Osvojila je "Triple Crown of Acting" što znači – četiri nagrade Oscar, dva Golden Globea, tri BAFTE, a tu su još i četiri Screen Actors Guild nagrade. I mnoge druge, u Americi i svijetu.
I dobro – pristali smo, ljudi imaju pravo htjeti (ne)biti u medijima. Pristojna medijska komunikacija nalaže da ne smiješ nikoga gnjaviti niti "terorizirati" u vezi intervjua. Svakako ne glumačku "A listu". Bilo nam je dopušteno poslušati po jedan masterclass susret, također s napomenom da posebne detalje ne smijemo prenositi – što osobno, također ne bih napravio. Nije da otkrivamo formulu političkog ili znanstvenog problema pa je od društvene važnosti da se to zna. Glumački i redateljski masterclassovi u pravilu su, češće no rjeđe – autorefleksija, monološka i/ili pseudodijaloška s drugim sugovornicima, polaznicima. U kojima nema "formule" rada već tek impresije te dijeljenje sjećanja na osjećaje uz pokoju "zgodnu" anegdotu.
Međutim, sve što je rečeno, odavno je medijskoj javnosti poznato, tako da nisam niti bio u prilici da nešto razotkrijem, što je npr. utuživo. Govorila je o svojim ulogama i svojoj odluci da želi sačuvati privatnost svog života za sebe i svoju obitelj. O tome kako je zabranila svojim agentima da je izlažu projektima u kojima mora dodatno obnašati poneku ulogu u promociji istog, o kreiranju prostora za žene (radnice) u filmu, kao producentica za druge, ali i scenaristički - za sebe kao glumicu. Sve to s namjerom da ukaže kako je gluma tek posao koji ima svoje "radno" vrijeme te da je biti celebrity potpuno druga vrst, nužno – puno napornijeg posla koji može i ne mora imati veze s glumom. Prepričala je anegdotu u kojoj je sa svojim tada mali sinom bila zaustavljena u dućanu i zamoljena da odglumi određeni naglasak. Nakon koje je uslijedilo prepričavanje anegdota s fotografiranjima gdje bi je "siroti fanovi" molili za fotku da pokažu svojim partnerima a koje bi ona upozorila da se zapitaju s kim su to u vezi, ako im taj partner mora povjerovati tek preko dokumenta – fotografije u njihove iskaze.
Moj komentar/pitanje kada je stigao na red išao je u smjeru da je celebritijem u pravilu nisu učinili mediji već nagrade spornog Hollywooda i filmske industrije koja je u opakoj kolaboraciji s medijima (od financiranja pa nadalje) te da, dakako, razumijem odluku ali i da ne mogu ne primijetiti potencijalnu interpretativnu posljedicu takve odluke, a to je da mnogi ljudi upravo takvo držanje, ponašanje i stav mogu tumačiti kroz celebrity prizmu, a nju kao pravu divu. Da, to "upravljanje dojmom o sebi" ima svoje dvije (iste) strane – onu klasnu, i onu estetsku koja je par excellence klasna. Da se opet i iznova radi o moći koja tako konzumirana samo potpiruje te upitne relacije "medij – umjetnik". Zgodna je to simbioza koja je, usput budi rečeno i pravno regulirana. Čemu onda strah? Valja reći, umjetnica je došla napraviti posao koji je sudeći po impresijama regionalnih umjetnika - odradila besprijekorno.
Međutim, da se vratim na svoj doživljaj iskustva: svi u medijskom poslu, barem onaj dio nas koji ovaj posao shvaća iole ozbiljno i odgovorno (u što sebe volim ubrojiti) ljudima ne radi zlo, ne želi ih iskoristiti niti omalovažiti. Mogu zamisliti da je dio američkog medijskog taloga bio ekstremno agresivan što je uzrokovalo ovako defenzivan stav prema medijima i radnicima u tom polju, ali jednako tako – ne mogu i ne želim prihvatiti licemjerstvo i difamacijski stav prema struci (mojoj struci). Frances McDormand daje intervjue – lako provjerljivo, od YouTubea do Googla. U tim intervjuima progovara o stvarima zbog kojih je između ostalog - protiv intervjua i protiv fotografiranja. Pomalo o ulogama, o "autentičnosti", protiv plastičnih operacija, i tako.
I super. Mislim, važno je to sve, i govoriti i misliti. I medijsko i umjetničko polje kada se "susretnu" znaju napraviti mnoge "štete" - krive reprezentacije uloga, modela, problematična inauguracija vrijednosti, simptomatične interpretacije stvarnosti. Trebamo protagoniste poput nje, primjere i modele od kojih se da učiti vrijednosti, propitivati vulgarne kapitalističke društvene naloge. Gotovo da je to obveza svakog javnog djelatnika, na svijetu. Ali eto – nije, ne mora biti i neće biti. Očito to ne smijemo očekivati. Barem ne za nas, ne mogu ne primijetiti – u ovom dijelu Europe. Još jedan heroj u mojoj glavi je umro. Tako to i treba biti – od ljudi ne smiješ ništa očekivati, a sve ono što se lijepo dogodi između zahtijeva tek - zahvalnost. S idolima se odrastao čovjek treba oprostiti - rukovati, a ljudima tek - oprostiti i uračunati tzv. ego porez.
Ukratko, čini mi se: često dok smo protiv nečega, postajemo to ponajviše. Frances je nehtijući nastavila biti važan kotač celebrity kulture. Nije za zamjeriti (zaista je nevažno), ali nije se ni za oduševiti (zaista je nevažno). Biti zvijezdom, jednom kada već jeste u tom interesnom i zainteresiranom polju najbolje se održava nedostupnošću, nepojavljivanjem i odbijanjem. Aura mističnosti se održava vitalnom, kao i aura skromnosti. Osobno mi je teško povjerovati u časnost takvih odluka. Jer uvijek im nedostaju pretkoraci – nagrade se mogu odbiti, kao i problematične produkcije koje te nužno vode u taj "pakleni" svijet tog pogubljenog i "amoralnog" svijeta. Zar samo medija?
