Stefan Ivančić, jedan od glavnih selektora ovogodišnjeg filmskog festivala u Locarnu, kako sam kaže, rođen je u SFRJ 1985. godine, a odrastao u Barceloni, gdje je završio studij Strojarstva na Politehničkom sveučilištu Katalonije. Zatim je diplomirao filmsku i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, gdje je također završio i master 2015. Njegovi kratki filmovi
"Sekundarna sirovina" (2012), "Prolećna sunca" (2013), "1973." (2014), "Leto bez meseca" (2014) i "Kamen u ruci" (2017) prikazani su na velikom broju domaćih i međunarodnih festivala među kojima su i Cannes, Rotterdam, San Sebastian i drugi. Kao producent, radio je na dugometražnom igranom filmu "Teret" (2018) Ognjena Glavonića, koji je premijerno prikazan na festivalu u Cannesu, te kao ko-producent filma "Ti imaš noć" (2018) Ivana Salatića, prikazanog u okviru Tjedna kritike na Filmskom festivalu u Veneciji. Trenutno vrlo aktivno surađuje s Festivalom autorskog filma u Beogradu. Član je Europske filmske akademije. Susreli smo se na samoj završnici Locarno film festivala, koji se svake godine održava u predivnom gradiću na samoj granici s Italijom, gdje smo uz obalu jezera razmjenjivali zajedničke dojmove i pokušali odgovoriti na pitanja od milijun dolara - u kojem pravcu ide film i je li se kino zaista ponovno vratilo na velika vrata.
Moto ovogodišnjeg Locarno film festivala je bio “Cinema is back”. Možemo li reći da se kino ponovno vratilo u normalu ili se zapravo sve zauvijek promijenilo?
To je teško pitanje. Mislim da se ne može sve zauvijek promijeniti. Filmovi i kino će opstati, to je neminovno, jer to je ipak neko drugačije iskustvo gledanja filma u odnosu na ono što možemo doživjeti kod kuće ili na nekom drugom mjestu. Kino je prije svega kolektivno iskustvo. Mi kada gledamo film u kinu imamo taj ogromni ekran ispred sebe i manji smo od njega, dok kada gledamo film kod kuće ili na telefonu, obično smo dominantniji u odnosu na sliku. Mislim da kino ipak stvara taj neki osjećaj koji se nikada neće moći zamijeniti. Ne možemo ne primijetiti da je pandemija i sve što se događa u posljednje dvije godine umnogome ubrzalo rast streaming platformi koje nude različite filmske sadržaje, gdje se vjerojatno najviše i gledaju filmovi. Događa se ono što možda i nismo očekivali, ali danas svaki čovjek bira svoj repertoar. Međutim odlazak u kino će sasvim sigurno opstati.
Kakav je tvoj dojam nakon završenog festivala?
Imam dojam da smo se svi usredotočili na to da se festival ipak održi, jer imali smo situaciju da, poslije godinu dana praktično ničega, autori ipak dođu i predstave svoje radove koje su ili stvarali ili završavali u nepredviđenim okolnostima. Ako pričamo o samom konceptu festivala, imali smo namjeru da se festival malo više otvori, odnosno uspostavi veću komunikaciju s publikom. Ovdje je uvijek bilo publike, to je neosporno, ali ovaj festival je ipak prepoznatljiv po tome da je njegovao dosta čudne, drugačije i manje narativne forme. Od ove godine s novim umjetničkim direktorom pokušali smo zadržati njegov umjetnički karakter, ali i pronaći neke filmove koje će šira publika zaista voljeti. Ono zbog čega sam zadovoljan je da smo zaista ponudili razne glasove svijeta, kako ne bismo ponovo imali dominaciju diskursa koji nam dolazi isključivo sa Zapada.
S obzirom na to da si jedini selektor ovogodišnjeg festivala koji dolazi s Balkana, zanima me u kojoj mjeri ti je takav background pomogao u odabiru filmova i koliko si imao nesuglasica s ostalim članovima komisije?
Nesuglasice uvijek postoje, jer kako da ih i ne bude kada nas je više od jednog u prostoriji. Svi smo različiti i dolazimo s različitih strana svijeta i naš zadatak je prije svega da pratimo što se događa na određenim teritorijima i zemljama i da to podijelimo s ostatkom tima. Naravno da veliki broj filmova nije izabran jednoglasno. Interesantno je da ove godine na festivalu postoje potpuno različiti filmovi i moj je dojam da je svaki film pronašao svoju publiku. Moram priznati da su, na primjer, neki filmovi koji se meni nisu sviđali ili sam mislio da neće dobiti puno pažnje, doživjeli veliki uspjeh. Ukusi su različiti, kao što znate, ali drago mi je da smo uspjeli skupiti na jednom mjestu filmove i koji su angažirani i neke daleko komercijalne filmove, one koji promatraju granice igranog i dokumentarnog…
Ti si netko tko zaista ima uvid u mnoge europske i svjetske festivale. U tom smislu, u čemu vidiš prednosti, a koje su mane autora koji dolaze sa Zapadnog Balkana, a uspijevaju se naći u određenim selekcijama?
Imam dojam da mi i dalje ne idemo uz korak sa suvremenim svijetom na različitim nivoima. Sve to što se događalo kod nas devedesetih godina nas je nekako zaustavilo i izoliralo od ostatka svijeta. Filmovi koji su se pravili kod nas su postali staromodni. Situacija je jako napredovala, rekao bih, u odnosu na to kako je bilo prije desetak godina, ali stječe se dojam da mi i dalje nismo upoznati s onim što se događa u svijetu po pitanju suvremenog filma. Ne razumijemo što se događa, a želimo se nekako pozicionirati. Volimo sebe promatrati kao žrtve zavjere i uvijek imamo kompleks da nas netko nije izabrao zato što smo odatle odakle jesmo, jer uopće nemamo kritičko mišljenje da je možda netko iz neke druge zemlje napravio nešto bolje, progresivnije ili interesantnije. Ali, da ne budem totalno negativan, u posljednje vrijeme se pojavljuju novi autori s naših prostora koji su osvježenje, kako za sve nas, tako i za festivalske publike. Iako uvijek možemo pričati o tome koliko neki film koji doživi uspjeh na međunarodnom nivou je zapravo i vidljiv u zemlji iz koje dolazi.
Kako znaš da je neki film drugačiji od onoga što si već vidio? Kako se odlučiš da neki film ide na tvoju finalnu listu selekcije?
Haha, ne znam kako točno odgovoriti na ovo pitanje, osim da kažem da dolazi s iskustvom, od gledanja mnoštva filmova. To je jedan aspekt, a drugi je svakako poznavanje povijesti filma, bez želje da zvučim pretenciozno. Tu svakako ima dosta osobnog afiniteta i ukusa, ali od svih stotine i stotine filmova koje mi pogledamo prije festivala malo je njih koji su zapravo zaista interesantni.
Negdje si rekao da natjecanja između filmova jednostavno nisu fer. Misliš li da će se taj princip negdje u budućnosti promijeniti kad su veliki festivali u pitanju?
Nekada su svi ti festivali, poput Cannesa ili Venecije, imali sasvim drugačiji princip - nije postojala selekcija kakvu danas poznajemo, nego je svaka zemlja slala svog predstavnika.
Nešto kao Eurosong?
Pa, recimo. Tako si imao tu vrstu natjecanja u kojem gledaš koga će žiri izabrati za nagrade, ali to je dosta problematično sada, u vremenu u kojem mi živimo. Jednostavno, vlada hiperprodukcija te možete samo zamisliti koje bismo filmove samo mi mogli poslati, a ne ostatak svijeta, gdje se možda snima mnogo više. S druge strane, film ili bilo koja druga umjetnost je pitanje subjektivnog doživljaja. Svatko će na drugačiji način projektirati ideje na film. Da, nije fer i nitko nikad neće biti zadovoljan, osobito članovi žirija koji sigurno nikada nemaju isto mišljenje.
Što si posljednji put gledao da te oborilo s nogu?
Jako mi se svidio japanski film "Drive my car" od Ryûsuke Hamaguchi koji je bio u Cannesu i mislim da je dobio nagradu za scenarij, koji je adaptacija kratke priče Harukija Murakamija. U pitanju je sjajan film koji ima dosta spor tempo, traje tri sata, ali uvuče vas na hipnotizirajući način u taj njegov svijet. To mi je zaista jedan od jačih dojmova ove godine.
Dosta putuješ i mijenjaš koordinate svako malo, pa gdje se osjećaš kao kod kuće?
Kod kuće se osjećam u Beogradu i u Barceloni, to su zaista dva mjesta koja najbolje poznajem i gdje sam odrastao. Volim putovati i radujem se tome, ali moram priznati da je to uglavnom do sada bilo poslovno, a ne iz zadovoljstva.
I za kraj, otkrij mi kada će se konačno dogoditi tvoj novi film?
To je pitanje od milijun dolara. Dobio sam sredstva Filmskog centra za kratkometražni film i nadam se da ću ga snimiti krajem ove ili početkom sljedeće godine. Film je socijalna drama o ženi koja je prinuđena baviti se sitnim prevarama da bi preživjela, iako nije prevarantica, već to radi silom prilika zbog gubitka posla. Htio sam kreirati lik koji, iako čini nešto loše, ipak stvara osjećaj empatije kod publike.
