Boris Kralj, iznimno talentiran fotograf i art direktor, već je godinama dokaz za to koliko je važno imati oštro oko ne bi li se dobila naslovnica prestižnog magazina koja obara s nogu. Rođen je 1976. u Göppingenu, gradiću u blizini Stuttgarta, kao dijete jugoslavenskih gastarbajtera. Još kao tinejdžer, 80-ih godina, uči fotografijom transformirati stvarnost kroz imaginarne priče. To ga i tjera da već 2000. dođe u Berlin i upiše prestižni studij fotografije na čuvenoj školi Lette Verein. Jako brzo skreće pažnju na sebe, fokusira se uglavnom na modnu i dokumentarnu fotografiju te zahvaljujući nizu uspješnih projekata postaje ime koje se traži.
Njegova prva fotografska knjiga „My Belgrade“ doživljava vrtoglavi međunarodni uspjeh, što umnogome opravdava činjenicu da je na njoj radio više od 10 godina, uključujući i istoimene pop-up izložbe u gradovima širom svijeta. Kako neki kritičari tvrde - umjetnost koju stvara definirana je dubokim uvidom u njegove obiteljske korijene i njegovim suvremenim pristupom kojim pokušava spasiti sjećanja na bivšu Jugoslaviju hvatajući specifične trenutke. Uz umjetnički rad, njegov su fokus u velikoj mjeri i modni editorijali te njegovo ime često možete vidjeti u magazinima poput Vogue Germany, Vogue Italia, Sleek Magazine, Harper’s Bazaar, ZOO i mnogim drugima. Iako je imao priliku često biti u blizini Karla Lagerfelda ili s Cate Blanchett otkrivati tajne berlinske koordinate, čini se posve skroman i rijetko pristojan čovjek u biznisu u kojem „svi grizu kao morski psi“. Nakon dugogodišnje želje da ga sretnem i postavim mu nekoliko ključnih pitanja, uhvatio sam ga u trenutku kada između pripreme za shooting novog editorijala i meditacije zapravo najviše razmišlja o tome kamo bi mogao otići iz Berlina, ali odmah priznaje kako i dalje ne može pronaći adekvatnu zamjenu za grad u kojem se ipak osjeća kao svoj na svome.
Borise, na čemu trenutačno radite? Što vas tjera iz kreveta?
- Upravo sam s jednim poznatim časopisom izabrao naslovnicu. Fotografirao sam najboljeg svjetskog baletana Friedemanna Vogela u Berlinu. Časopis uskoro izlazi u cijelom svijetu, tako da je izbor za naslovnicu bio vrlo važan. Ipak, tamo je potpisano moje ime, a ljudi te stalno ocjenjuju. Što se tiče jutra, volim sjediti uz kavu ispred kompjutora i čitati mailove. Često upalim naš radio i gledam kroz prozor s kojeg vidim cijeli Berlin. Volim kada mi je posao različit - uvijek nekog drugog slikam, uvijek nova ekipa kreativnih ljudi, ima, naravno, i poslova koji su dobro plaćeni, ali klijent zna biti izuzetno neugodan. No, tko danas ne nailazi na takve situacije?
Čemu vas je naučio globalni kaos, i privatno i poslovno?
- Iskreno, sad kad se sjetim početka, sve mi djeluje kao neki znanstvenofantastični film. Cijeli svijet je stao u jednom trenutku. Znam da sam tada razmišljao o tome kako se nikamo ne može letjeti niti je išta otvoreno. Od New Yorka do Tokija - sve je stalo, nevjerojatno i moćno u isto vrijeme. Kao i svi drugi, i ja sam se počeo sve više okretati sebi i razmišljati o tome što bih mogao učiniti drugačije u budućnosti. Nikada nisam ni pomislio da bi moglo doći do toga da najmanje pola godine ne fotografiram. Počeo sam ponovno učiti i početkom ove godine završio sam tečaj za instruktora meditacije. Uvijek me je to zanimalo, a nije loše imati i drugu opciju ako se nešto dogodi. Pogotovo je sada potražnja veća od ponude. Uskoro počinjem držati satove u dva studija. Jedan od njih je poznati privatni klub Soho Club, što je odlična odskočna daska. Nije moglo bolje.
Podrijetlom ste s Balkana, živite u Berlinu. Kako se nosite s njemačkim mentalitetom i što vam tamo najviše nedostaje?
- Moji su roditelji iz Hrvatske i Srbije. Sestra i ja smo rođeni u Njemačkoj kao gastarbajterska djeca. Svjestan sam svoje prednosti što živim ovdje i imam neku sigurnost što se tiče zdravlja i posla. Ipak, nedostaje mi neka duša, ali tu prazninu ispunim kada dođem u naše krajeve, gdje sam inače često. Volim naš jezik, naš humor, glazbu i naše običaje. Hvala Bogu što ovdje imam naše društvo i što postoji način da preko interneta slušam našu glazbu ili gledam naše filmove. Zanimljivo je da Nijemci nemaju nikakvu sliku što se tiče Balkana i naše regije. Pogotovo Berlinčani misle da su stalno u centru pažnje i da je Berlin centar svijeta. S druge strane, čovjek gotovo nigdje nema toliko slobode kao ovdje. Ali to je ograničeno možda na izlazak i odjeću. Živim u Berlinu već 20 godina i ponekad poželim otići negdje drugdje, ali još nisam našao pravu zamjenu.
Dugo radite kao art direktor za mnoge svjetske modne magazine. Što je najvažnije znati o tom poslu i koliko se modni biznis promijenio?
- Često pomišljam da je fotografiranje samo nešto što ide uz shooting. Važan je odnos između mene i osobe koju fotografiram. Želim da se dobro osjeća, kao i svi ostali u timu. Želim dobru atmosferu i često se cijela energija potroši na to. Mislim da je najvažnije da te ljudi cijene kao fotografa, a vole kao osobu. Moraš biti simpatičan i zračiti dobrom energijom. Naravno, i biti kreativan, ali to se podrazumijeva. Neka su istraživanja pokazala da utjecaj koji ljudi imaju na svoju okolinu 55 posto ovisi o izgledu i ponašanju, 38 posto o glasu i samo 7 posto o onome što govore. Tako se više od 90 posto komunikacije odvija govorom tijela i glasom. Znači, možemo pričati i gluposti ako to radimo na simpatičan način, sve možemo prodati.
Vaša knjiga “My Belgrade” doživjela je zaista velik uspjeh, gotovo ne postoji ni jedna osoba s ukusom koja je nema kao coffee table book u dnevnoj sobi. Razmišljate li o nekom nastavku ili dopunjenom izdanju?
- Hvala na komplimentu, iako nisam siguran je li to baš coffee table book. Ipak je to knjiga fotografija, melankolična i puna nostalgije. Prvi sam u Njemačkoj izdao knjigu suvremenih fotografija pod nazivom „My Belgrade“ koja je rezultat mog desetogodišnjeg lutanja kroz taj grad u potrazi za starim tragovima jedne zemlje koja više ne postoji. Nastavka ove teme neće biti, ali bit će novih projekata. Prvo neka krene meditacija pa ćemo dalje vidjeti.
Koliko su točne prognoze da će tržište tiskanih magazina uskoro izumrijeti? Plaši li vas to? I može li digitalni univerzum zamijeniti editorijal na papiru?
- Ne bih to mogao reći ili sa sigurnošću procijeniti. Znam da svi fotografi žele svoje editorijale u tiskanom izdanju nekog časopisa jer je to za njih još uvijek neki prestiž. Meni je puno korisnije pokazati svoje editorijale online, jer ne moram mjesecima čekati da časopis izađe, a drugo, editorijal se mrežom može širiti puno brže. Što se tiče knjiga, i dalje volim imati papir u rukama umjesto da je čitam na tabletu. Ipak su knjižare još uvijek pune knjiga, dakle tko zna kakva će biti budućnost..
Tijekom karijere ispred vašeg objektiva našli su se mnogi značajni ljudi poput Karla Lagerfelda, Vivien Westwood… Kakvi su ti ljudi izbliza?
- Lagerfeld je bio vrlo šarmantan. Uvijek mi je zanimljivo vidjeti te ljude izbliza kako bih mogao procijeniti je li stvarno tako izgledaju kao na slikama ili na televiziji. Inače ih samo nakratko upoznam i uvijek su ugodni i profesionalni.
A Cate Blanchett?
- Zanimljivo je vidjeti Lady Gagu, Paris Hilton ili Cate Blanchett na nekom tulumu ili gala večeri ili s glumicom Susan Sarandon poslije snimanja obilaziti berlinske galerije. Ipak, to se sve rjeđe događa. Možda i zato što me to više ne zanima kao prije.
S obzirom na to da ste vezani za modnu industriju i znate kako stvari stoje, kakva su vaša predviđanja za budućnost? U što će se pretvoriti advertising za prodaju odjeće?
- Ne znam jesam li ja stručnjak što se tiče tog pitanja. Svakako se vrti na Instagramu i društvenim mrežama. Tvrtke sve manje ulažu u jednu veliku kampanju. Influenceri i dalje imaju veliku ulogu što se tiče reklamiranja. Jedno je sigurno, a to je da se sve manje koriste klasični modeli. Poslije plus size i divers modela, sada su najtraženiji best ager modeli jer imaju karakter.
Kako izgleda vaš “safe” outfit za izlazak?
- Ne volim biti u centru pažnje zbog odjeće. Volim biti diskretno odjeven, ali ipak nositi nešto posebno. Važne su mi dobre cipele. Ako bih morao birati dva dizajnera, onda bih nosio Westwood i Engelberg Sefko.
Što vas najviše inspirira u poslu?
- Ne znam što me na poslu inspirira, možda ono što i u životu - izuzetni ljudi, zanimljive životne priče, putovanja na posebna mjesta.
Kome bi bez razmišljanja trebalo dati orden?
- Dobro pitanje, svakako svim ljudima koji se bore za ljudska prava, koji su toliko hrabri i riskiraju život da bi drugi bolje živjeli. Također i onima koji rade u bolnicama i svima koji iskreno žele pomoći da na ovom svijetu bude manje patnje.
I za kraj, kamo bi me odveli da se nađemo u Berlinu?
- Tijekom dana odveo bih te na neki cool buvljak ili bismo se prošetali po dobrim dućanima i galerijama. Poslijepodne svakako u najljepši muzej Europe Neue Nationalgalerie, koji je bio šest godina zatvoren zbog renoviranja. Navečer bismo išli na večeru u popularni restoran Grill Royal promatrati poznate zvijezde ili možda u trenutačno moj omiljeni restoran sa školjkama La Cote u ludom kraju Neukölln. U nedjelju ujutro poveo bih te na meditaciju, a poslije na ples u Berghain club. Tamo su kamere mobitela isključene i sve što se tamo doživi ostaje na sigurnom, samo za tvoje oči.
