Na koncu, neće nas pamtiti po riječima naših neprijatelja, nego po šutnji naših prijatelja poručuje nam Martin Luther King preko prve stranice, otvora (autobiografije?) velike Mire Furlan koja nas je nažalost napustila. U izdanju Frakture uskoro izlazi dirljivo svjedočanstvo, pismo svijetu i vlastitom sinu.
Knjiga se zove „Voli me više od svega na svijetu - Priče o pripadanju” i ako ste imalo poznavali opus i javniji dio života ove neusporedive glumice i intelektualke, jasno vam je na kojemu je tragu ovaj tekst koji bi trebali čitati tzv. „mladi” i tzv. „stari”, oni s neupitnim moralnim vrijednostima, ali i oni s upitnim. Svi će dobiti biser, književni i ljudski. Dobit će kartu kojom se rijetki usude voditi kroz život (karta ljubavi, karta voljenja). Rijetki doista nađu rijetke (da parafraziram Balaševića) i rijetki uspiju napraviti ovako divne rijetke geste ovom zamračenom svijetu – podariti humanost i umjetnost (ide li jedno bez drugog?).
A to, dragi moji, nije malo, ne ne!
Ona piše o neodređenim i vrlo određenim tugama, o licu svoje majke, u (ne)obitelji: „Postoji nešto gotovo očajničko u tom pokušaju ´obiteljske sreće´. Nije ni čudno. Ona se upravo vratila nakon što je provela tri godine u Titovom koncentracijskom logoru, bezbojnom mjestu živopisna naziva Goli otok. Zatvorili su je zbog veze s čovjekom na fotografijama, čovjekom koji je osjećao da je zauzvrat mora oženiti kako bi se iskupio. Dobila je dijete s njim samo dvije godine nakon što je izašla iz logora, svoje jedno i jedino dijete – mene. Nema fotografije na kojoj se tata smije.” Isto tako, piše o svom umjetničkom (glumačkom i glazbenom) putu koji je namjerno ignorirao politiku i na kojemu se vjerovalo da umjetnost ima moć i rješenje. Tekst je zreo i mudar jer ga samo bogato životno, poslovno i emocionalno iskustvo može isporučiti. A onda opet, na svakoj je stranici prisutna jedna djevojačka, snena (umjetnička) zaigranost koja želi misliti da je drugačiji svijet moguć unatoč svim dokazima koji su se kroz život pokazivali. I tekst upravo i tu dimenziju uvažava: put od nevine naivnosti preko brzoplete odgovornosti do prisilnog (političkog) odrastanja.
Taj put (taj život) nije bio lagan: konture društvenog nasilja spram različitih oblika drugosti kroz obitelj, ali i kroz nju samu su se presjecali – nekada suptilno, često agresivno i isključujuće, kontinuirano. Govori o radu krivnje kao najdjelatnijem elementu ove naše (toksične) kulture, progovara o svojoj intimnoj krivnji, o svom uvijek nestabilnom „ne”, ali i o „le grande gestama” kojima ranjeno dijete voli pribjeći kao zadnjoj točki otpora, radi očuvanja kakvog takvog integriteta. Ovo je tekst, prije i poslije svega – o ljubavi prema svijetu, nježnosti i povjerenju. Ali i o nemogućnostima ovoga svijeta da to unutar svog vremena podari svojim protagnostima.
Zahvalan sam na čitanju, a to kao da je jedino stanje u koje i trebamo biti dovedeni nakon konzumacije umjetnosti, u bilo kojemu obliku ona bila. Zahvalan sam i na kratkom prijateljstvu. A znamo da ono kao ekstrakt ljubavi nikada ne može biti određeno niti vremenom niti prostorom...
