Feminističke akcije i prosvjedi u posljednjih su nekoliko godina u Hrvatskoj konačno dobile momentum. Nisu to više slabo posjećeni događaji subotom prijepodne na Cvjetnom. Na Noćnom maršu za Međunarodni dan žena 8. ožujka okuplja se, već tradicionalno, nekoliko tisuća ljudi, prosvjeduje se protiv seksualnog nasilja i svih nepravednosti patrijarhalnog društva. Na prvoj su liniji neke nove aktivistkinje, nova lica feminizma. Jedna od njih je Petra Karmelić, jedna od koordinatorica Platforme za reproduktivnu pravdu. Pričali smo o aktualnim problemima s kojima se suočavaju žene u Hrvatskoj, o njihovoj akciji koja upravo traje i koju možete pratiti na Facebooku, o dostupnosti pobačaja na zahtjev i novom zakonu.
Platforma za reproduktivnu pravdu predstavila je akciju "10 dana akcije protiv urušavanja reproduktivnih prava". Koje sve aktivnosti možemo očekivati u idućih 10 dana?
- Na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 22. rujna, simbolički smo započele s kampanjom kako bismo ponovno ukazale na to da nasilje dolazi u svim oblicima. Nasilje prema ženama nije samo nasilje u obitelji za koje najčešće čujemo, već ono može biti i emocionalno, ekonomsko, seksualno, reproduktivno. Mi se na Platformi za reproduktivnu pravdu bavimo ovim posljednjim, sistemskim nasiljem koje je na djelu svaki put kad žene nemaju pristup kvalitetnim informacijama o svom zdravlju, kad u ginekološkim ambulantama i rodilištima prolaze kroz bolne i ponižavajuće postupke kao što smo vidjele kroz kampanju #prekinimošutnju, kad im se odbijaju zdravstvene usluge... To je sistemsko nasilje koje država vrši nad ženama kada putem javnih servisa ne osigurava kvalitetnu i besplatnu reproduktivnu skrb za sve.
Na Dan kontracepcije, Platforma je razgovarala s ginekologinjom Jasenkom Gruić o dostupnosti kontracepcije i reproduktivnom zdravlju, a 28.rujna će tri žene u live-prijenosu progovoriti o svom iskustvu pobačaja. Cilj nam je potaknuti razgovor u javnom prostoru o dostupnosti pobačaja, destigmatizirati taj postupak i staviti ga u širi kontekst reproduktivne pravde. Važan je trenutak kad će žene progovoriti o svom iskustvu s pobačajem javno, pa time maknuti s postupka pobačaja stigmu i sram i dati glas svim onim ženama koje zbog društvenog pritiska posramljivanja šute o nečemu što je normalno iskustvo u životu žena. Svaka od nas sigurno zna nekoga tko je imala pobačaj—događa se, normalno je.
Pitanje reproduktivnih prava uvijek je povezano s demografskim politikama. U patrijarhalnom društvu, a posebice kod desnih i konzervativnih političkih opcija, žene se svodi na inkubatorice nacije. Na žene se stavlja odgovornost reprodukcije nacije, uloga majke se prikazuje kao najvažnija uloga za ženu te su one koje se odluče da ne žele biti majke podvrgnute društvenom nerazumijevanju, neprihvaćanju i osuđivanju. U svemu tome, demografske politike potpuno su promašile svoj smisao. Prava demografska politika vodi računa o zdravlju majki i djece, osigurava dovoljan broj mjesta u vrtiću, stanove za mlade obitelji i poslove kako bi mladi ljudi uopće imali uvjete da imaju djecu. Prisiljavati žene da rađaju ne vodeći računa o uvjetima u rodilištima i ne brinući za svoje građanke i građane, prazna je i opasna politika koja vodi do još goreg položaja žena u društvu.
Kao jedan od najvećih problema istaknule ste nedostupan pobačaj. S obzirom na to da mnogi još koriste argumentaciju "ali pobačaj je legalan, što znači i dostupan", možete li ukratko objasniti zašto je pobačaj zapravo nedostupan ženama u Hrvatskoj?
- Ovo je jako dobro pitanje i čini mi se da je ta distinkcija vrlo bitna. U Hrvatskoj je pobačaj po zakonu iz 1978. godine još uvijek legalan. Međutim, to ne znači da je on ženama uistinu i dostupan. Sustav ima mehanizme kako otežati pristup ovoj zdravstvenoj usluzi, a da je ne proglasi ilegalnom. Ovdje mislimo prvenstveno na cijenu – ako je prosječna cijena pobačaja 2500 kuna, postavlja nam se pitanje tko si ga može priuštiti? Dok pobačaj nije dostupan svakoj od nas, isto je kao da nije nijednoj. To je zdravstvena usluga i ne može biti klasna privilegija onih koje si ju mogu priuštiti.
A k tome, pristup pobačaju otežavaju liječnici i liječnice koje odbijaju pružati ženama zdravstvenu skrb za koju su se školovali i za koju ih plaćamo, prizivajući se na savjest. Preko 60% ginekologa i ginekologinja u Hrvatskoj se priziva na savjest, a za usporedbu, u susjednoj Sloveniji je ta brojka 2%. Očito se radi o sustavnom pokušaju onemogućavanja pristupa pobačaju. Također, prema istraživanju Platforme iz ove godine, čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne obavlja pobačaj na zahtjev ili ne daje nikakvu informaciju o pobačaju. Pristup pobačaju se sustavno onemogućava i na druge načine: društvenim posramljivanjem i okrivljavanjem žena koje se na njega odluče, pokušajima nametanja obaveznih savjetovanja i perioda čekanja...
Općenito je sustav ženskog zdravlja u Hrvatskoj na niskim granama, nedostaje ginekologa, posebno u malim sredinama. Zašto je to problem, odnosno koje su društvene posljedice takve sustavne nebrige za žensko zdravlje?
- Pravo na zdravlje je temeljno ljudsko pravo i pretpostavka dostojanstvenog i kvalitetnog života. U Hrvatskoj se susrećemo s dvostrukim problemom: izostaje adekvatna seksualna edukacija, iako prema Pariterovom istraživanju više od 80% mladih navodi da im nedostaju informacije i da ih zanima cjelovita seksualna edukacija, te problem urušavanja socijalne države i privatizacije zdravstva. Nedostatak ginekoloških timova znači da žene imaju manje šanse prevenirati probleme s reproduktivnim zdravljem, da nemaju pristup kvalitetnim informacijama o svome zdravlju, da plaćaju skupe preglede kod privatnika ili ne idu redovito na preglede.
Potpuno je besmislena situacija da žene koje uplaćuju doprinose za zdravstveno osiguranje nemaju pristup kvalitetnoj javnoj zdravstvenoj skrbi, već su prepuštene same sebi da se snalaze, ako si to mogu priuštiti. Problem je još veći ako živite u manjoj sredini gdje nema ginekološke ordinacije, pa za pregled (osim novca za pregled), trebate izdvojiti i novac i vrijeme za putovanje. Ovaj primjer ponovno nam pokazuje koliko je ovoj državi stalo do ženskog zdravlja i života.
U Hrvatskoj se stalno spominje moguća zabrana pobačaja, no istraživanja pokazuju da većina građana i građanki podržava pravo na legalan pobačaj. Zašto se onda stalno raspravlja o tome kao nečemu upitnom?
- U Hrvatskoj je pitanje pobačaja zakonski riješeno još 1978. godine Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o broju djece. To je tema koja ponovno dolazi na dnevni red usponom desno-klerikalnih društvenih pokreta. Ustavni sud je 2017. naložio Saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon, kojeg još, eto, nema. U međuvremenu svjedočimo pritiscima na žene i prema institucijama ispred bolnica, u ambulantama i ljekarnama, u Crkvi i na ulicama. Međutim, taj pritisak dolazi od manje društvene skupine koja svoje retrogradne stavove pokušava nametnuti cijelom društvu, ali građanke i građani su pokazali da im je pravo na izbor bitno i da će se za isto boriti.
Oko 81% građanki i građana podržava pravo na izbor, a preko 60% misli da pobačaj mora biti besplatan i da se vjerske zajednice ne smiju miješati u donošenje novog zakona. Jasno je da jedna glasna skupina vezana uz Crkvu želi nametnuti svoj stav cijeloj zajednici i postavlja se za moralnu vertikalu, a istovremeno utišava i isključuje drugačije glasove među vjernicama i vjernicima. Smatram da se radi o zlouporabi katoličke dogme kako bi se ograničila prava žena i žao mi je da se zbog manje radikalne skupine stječe dojam da među katolicima i katolkinjama nema onih kojima je stalo do ženskih prava, a ima.
Iduće godine trebali bismo dobiti novi, osvježeni Zakon koji će uređivati pobačaj na zahtjev. Neki političari tvrde da će biti konzervativniji od ovoga - što mislite o tome?
Svjesne smo toga da prema institucijama postoji pritisak da novi zakon bude restriktivniji, ali se nadamo da političari i političarke imaju na umu što o novom zakonu misle oni i one koje su ih na te pozicije izabrali. Građankama i građanima je pravo na izbor važno, sudeći po zadnjem istraživanju, i borit ćemo se da novi zakon u svoj fokus stavi potrebe i prava pacijentica. To znači da pobačaj treba biti besplatan i tzv. priziv savjesti se mora ukinuti. Priziv savjesti ima smisla u situacijama kada postoji prisila od s viših razina, npr. država vas prisiljava u vojsku. Ali nedopustivo je da liječnici i liječnice koji specijaliziraju ginekologiju prema svom izboru ne žele obavljati svoj posao, odbijaju vršiti zdravstvene, znanstvene postupke za koje su školovani.
Važno je uvesti i opciju medikamentoznog pobačaja, a obavezna savjetovanja i periodi čekanja ne dolaze u obzir. Te prakse su se pokazale iznimno opasnima i služe kao sredstvo manipulacije da se ženama oteža pristup pobačaju. Uz to su nevjerojatno ponižavajuće za žene, koje se tretira kao da one ne mogu samostalno donijeti odluku o svom tijelu i zdravlju. Zamislite samo situaciju da muškarci prije neke operacije trebaju razgovarati s komisijom i proći savjetovanje kao da su intelektualno zakinuti i nesposobni sami donijeti svoju odluku! Ženama ne trebaju nikakva savjetovanja ni manipulacije, već je jedino što im treba pristup nepristranim i znanstveno utemeljenim informacijama te kvalitetna zdravstvena skrb koja uzima u obzir njihove potrebe.
U Hrvatskoj se sve češće pojavljuju slučajevi seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Mislite li da je pomak naprijed što se seksualno nasilje konačno počinje prijavljivati?
- Ono što definitivno jest pomak prema naprijed je činjenica da se ovo društvo uhvatilo u koštac sa seksualnim nasiljem. "Pravda za djevojčice", prvi regionalni prosvjed isključivo protiv seksualnog nasilja, otvorila je temu u javnosti. Djevojčice i žene hrabro su progovorile i pokazale da seksualno nasilje postoji u obitelji, na poslu i u javnim ustanovama, a društvo im je odgovorilo da im vjeruje, da im je stalo do toga kroz što prolaze i bijesno je na institucije koje ne reagiraju adekvatno i pravovremeno. Sada je na nama da zahtijevamo od institucija da provedu Istanbulsku konvenciju i sustavno se posvete prevenciji svih oblika rodno uvjetovanog nasilja, a onda i podršci žrtvama te sankcioniranju počinitelja za što je potrebna istinska politička volja. Dakle, imamo priliku riješiti problem i treba se usmjeriti na tri glavna područja.
Prvo i osnovno je edukacija, odgoj o ravnopravnosti koji će s mladima otvarati ove teme i djelovati preventivno u smislu da će odgojiti generaciju kojoj seksualno uznemiravanje nije normalno i koja će znati reagirati ako do takvih situacija dođe. Drugo je sustav podrške žrtvama koji ima puno prostora za napredak kako ne bi dodatno traumatizirao žene. Pritom mislim na edukaciju svih onih koji dolaze u kontakt sa žrtvom: policije, socijalnih radnica i radnika… I na kraju, sankcioniranje počinitelja koje mora biti brzo i pravedno, ne smiju se događati situacije da se počinitelje štiti jer su utjecajni ili da sudski postupak traje predugo i kao olakotne okolnosti uzima u obzir da je počinitelj obiteljski čovjek ili branitelj, što se, nažalost, u nekim slučajevima već događalo.
Odgovor institucija, s druge strane, još je uvijek problematičan pa je tako, npr. varaždinski psihijatar ostao na radnom mjestu unatoč brojnim optužbama, a žena koja ga je prijavila morala je odstupiti. Kako to komentirate?
- Nažalost, ovakav slučaj nije ništa novo. Vidjele smo kod #MeToo pokreta koliko je seksualnih predatora među moćnim muškarcima i kako se međusobno štite. Ništa drugačije nije ni kod nas, a slučaj varaždinskog psihijatra ponovno je to istaknuo. Evidentno je da se nasilnika štiti, štite ga Hrvatska liječnička komora, ali i lokalni varaždinski političari i moćnici. Čini se da su žrtve, ali i cijela lokalna zajednica i društvo taoci moćnika koji zloupotrebljavaju svoje pozicije i resurse kako bi se zataškala ovakva zlodjela, a počinitelji ostali nekažnjeni. Ono što je u ovom slučaju pozitivno je što su unatoč svim tim pritiscima i premreženim interesima žrtve digle svoj glas i neće se dati ušutkati, a varaždinski prosvjed je poručio da nisu same i da će zajednica biti solidarna i stajati uz njih.
Proteklih nekoliko tjedana imali smo i akciju #ženeujavnomprostoru, koja je pokazala da žene u Hrvatskoj žive – u strahu. Kakvi su odjeci te kampanje te što se još može napraviti da se takvo zlostavljanje zaustavi?
- Kampanja #ženeujavnomprostoru, koja je spontano krenula s Twittera, ukazala nam je na ono što smo i znali—da žene, osim što često nisu sigurne u svom domu, nisu sigurne ni na ulici. Svaka od nas ima neku takvu priču gdje se nije osjećala ugodno ni sigurno, ali sada o tome i razgovaramo. Seksualno nasilje u javnom prostoru je rašireno, kampanja je u kratkom periodu prikupila preko 4000 svjedočanstava, ali osim samog govora o raširenosti nasilja, potakla je ljude da u svojim krugovima, na poslu i u obitelji, počnu razgovarati o ovom problem i razmjenjivati ideje kako ga prevenirati. Važan je i trenutak kad kao društvo poručujemo da nasilje nije normalno, da osvještavamo da su neugodni komentari, nepoželjni uleti i šlatanja, redom oblici seksualnog uznemiravanja za koje žena nije kriva. Za nasilje je isključivo kriv nasilnik i ne smijemo relativizirati temu na način da tražimo gdje je žrtva pogriješila, kako se obukla i zašto je hodala sama. Također, ne trebamo propitivati kako je žrtva postupila, zašto nasilje nije prijavila ranije ili uopće, jer ne znamo boje li se te žene da im se neće vjerovati, da će ih okolina osuditi, da će im se nasilnik osvetiti, ili pak da ih policija i sudovi neće zaštiti. Kampanja se nastavlja u virtualnom prostoru na domeni bitna.si te svakako planiramo dodatne aktivnosti i zagovaračke akcije kako bi zajedno radile na tome da se u škole uvedu prevencijski programi i da se zakonodavci podsjete na nužnost implementacije Istanbulske konvencije. Ovo je važan trenutak za hrvatsko društvo, jer ima priliku naučiti da bude bolje i stvoriti svijet siguran za svaku i svakog od nas.
Dubinske promjene društva nikad nisu ni brze ni lake. Potrebno je promisliti o stoljećima ženske opresije u patrijarhalnim društvima gdje je položaj žena uvijek bio drugotan, a samim time i problemi s kojima se žene susreću manje važni. Neizmjerno mi je drago vidjeti da se naše društvo ipak budi, da se pokreće jedna nezaustaviva bujica koja će ovo društvo i transformirati. To su ženski glasovi koji sve glasnije i ljuće ispunjavaju javni prostor.
Kroz samo dvije godine, žene smo čule u akciji #prekinimošutnju kako im je dosta toga da u rodilištima i bolnicama dobivaju grozan tretman, kako su kroz #pravduzadjevojčice poručile da im je dosta toga da se o seksualnom nasilju ne govori i žrtve posramljuju, a nasilnici opravdavaju, dok kroz #ženeujavnomprostoru dolazi do denormalizacije i detabuizacije onog s čime živimo svakodnevno, a o čemu jedva da smo razgovarale. Ženska prava postaju sve važnija društvena i politička tema te vidimo neke pozitivne korake na putu prema društvu koje će se temeljiti na ravnopravnosti i nenasilju.
