Elliot Page na svojim je društvenim mrežama prije nekoliko dana objavio kako je trans muškarac te kako su zamjenice koje koristi on/oni. Prije toga bio je otvoreno queer i nebinarna osoba u braku s plesačicom Emmom Portner, koja mu je odmah izrazila punu potporu. Nažalost, to nije dobio od mnogih nepoznatih ljudi na koje njegov rodni i seksualni identitet nema baš nikakvog utjecaja. Primjerice, od mnogih medija, pogotovo domaćih, koji nisu stigli ili htjeli pročitati upute o izvještavanju o transrodnim, inter i rodno varijantnim osobama koje su dostupne svima na stranicama Trans Aida. Naslovi su tako bili u stilu: "Glumica postala muško", a u tekstovima su o Elliotu pisali u ženskom rodu.
Naišla sam na nekoliko Facebook statusa, ali i komentara uživo o "slučaju Elliota Pagea", a koji su uglavnom išli u smjeru toga da ljudi ne razumiju transrodnost, nije im jasno kako netko "odluči da je drugog spola" s 30+ godina, a posebno im nije jasno što znači biti nebinarnog identiteta. Komentari idu u smjeru: "Ja sam odlučio da sam biljka", što bi valjda trebalo biti smiješno. Propituje se nužnost korištenja zamjenica koje je određena osoba, u ovom slučaju Elliot Page, odlučila da će ih koristiti, a svako svjesno i senzibilno izvještavanje i razgovor o tome naziva se "političkom korektnošću" u negativnom smislu.
Bitno je naglasiti kako su sva ova ponašanja i izjave transfobija, ali ono što je posebno zanimljivo je činjenica da ljudi to u pravilu - ne shvaćaju. Nerijetke su izjave: "Podržavam gejeve i lezbijke, nemam ništa protiv, ali trans... To ne kužim." Vidjela sam i da mnogi smatraju kako je to "pomodno", kako je transrodnost "politički statement, a ne rezultat rodne disforije" i kako se ljudi identificiraju kao trans ili nebinarni kako bi bili "posebni".
Počnimo s time. Stvarno bi me zanimalo koji su benefiti toga da se u današnjem društvu identificirate kao transrodna osoba, pa čak i homoseksualna osoba. Možete li nabrojati jedan? Jesu li homoseksualne i transrodne osobe posebno cijenjene u društvu? O njima se ne pričaju zlobni i zadrti vicevi? Njihova ljudska prava se poštuju? Mogu biti ono što jesu u javnosti bez da ih netko ne pretuče samo iz tog razloga? Smiju šetati zagrljeni s osobom koju vole ulicom bez straha da će ih netko verbalno i fizički napasti? Nisu iznimno često žrtve napada i/ili ubojstva iz mržnje? Obitelj i prijatelji ih se ne odriču kad im kažu tko su zapravo? Ne obolijevaju češće od depresije i nemaju problema s mentalnim zdravljem? Lakše se zapošljavaju? Ne, ozbiljno, molim vas, recite mi koji bi bili benefiti, jer ja ih trenutno ne vidim.
"Moja je radost stvarna, ali je istovremeno i krhka. Istina je da, usprkos tome što se osjećam istinski sretnim i shvaćam koliko sam privilegiran, također se bojim. Bojim se invazivnosti, mržnje, 'šala' i nasilja", napisao je Elliot Page u svojoj objavi na društvenim mrežama.
Jedna od najpoznatijih trans žena na svijetu, glumica i producentica Laverne Cox, nedavno je fizički napadnuta na ulici. Nije, dakle, dovoljno biti slavan, imati nominaciju za Emmy i biti prva trans žena na naslovnici magazina Time - svejedno možete postati žrtva mržnje. Je li u glavama hejtera i to pomodno?
Ono što sam primijetila u tim objavama ljudi kojima je dosta političke korektnosti u obliku nečijeg izlaska iz ormara je koliko na to neki gledaju kao na osobni napad. Dok, primjerice, Netflix objavljuje kako podržavaju Elliota i da će promijeniti podatke na svim njegovim filmovima i serijama kako bi njegovo ime bilo ispravno napisano, ljudi iz Hrvatske uvrijeđeno govore kako im ne pada na pamet pamtiti koje zamjenice treba koristiti i ne vide zašto je to uopće bitno.
Da to objasnimo na najjednostavniji mogući način - to je isto kao kad se potrudite nekome zapamtiti ime. Izraz je poštovanja. Primjerice, bilo bi u redu da Matka ne zovete Marko ili da Ines ne zovete Iris (česta pogreška, op.a.). Ako to ipak nastavite raditi jer vas "nije briga", Matko i Ines mislit će da ste kreten. Kao i svi drugi u vašem životu. Uostalom, zašto mislite da nečije preferirane zamjenice - ili ime - imaju ikakve veze s vama? Heteroseksualnim cis ljudima zamjenice su samo riječi, dok je trans osobama to iznimno važno, čak i životno. U čemu je onda problem, zašto vam je teško pokazati poštovanje prema nekome tako da ga oslovljavate njegovim ili njezinim imenom i zamjenicama?
U borbi protiv homofobije u posljednjih smo 20 godina daleko došli. Od prve povorke Zagreb Pridea, koja je bila napadnuta, pa sve do danas, kad je to festival ljubavi i tolerancije kojeg više ne trebaju čuvati policajci pod punom spremom, stvarno jesmo napredovali. Ima još puno, puno posla, ali pomak je ipak vidljiv. Transfobija je još uvijek vrlo raširena, a prava transrodnih osoba često se ne poštuju te nisu prihvaćeni.
Transfobija je ove godine došla u mainstream i to "zahvaljujući" J.K. Rowling, britanskoj književnici, najpoznatijoj po serijalu o Harryju Potteru. Rowling je imala transfobne ispade na Twitteru više puta, stoji iza svojih stavova te se odbija ispričati, unatoč žestokim kritikama kako fanova, tako i glumaca i glumica iz filmova o Harryju Potteru. Stvari su se pogoršale kad je izašao njezin roman, krimić s neočekivanim zapletom - ubojica je muškarac koji se oblači u žensku odjeću. U redu, shvatili smo. Kao samo identificirana feministkinja, Rowling je školski primjer TERF-a, odnosno trans-exclusionary radical feminist (trans-isključiva radikalna feministkinja). Radi se o feministkinjama koje su, pojednostavljeno, uvjerene kako je postojanje transrodnih osoba samo još jedan oblik muškog nasilja nad ženama koji se provodi na način da "muškarci postaju žene" te ulaze u tradicionalno ženske prostore. Što bi to onda značilo za trans muškarce, točnije muškarce kojima je pri rođenju pripisan ženski spol - kao što je Elliot Page - još je kamen spoticanja u zajednici, a onima izvan nije nimalo jasna ta logika.
Ono što je u korijenu svih negativnih osjećaja prema homoseksualnim, transrodnim, nebinarnim i drugim manjinama su neznanje te manjak iskustva, odnosno činjenica da većina tih ljudi nikada nije upoznala nekoga tko je trans pa imaju predrasude koje su neutemeljene u stvarnosti.
"Valjda znaju kojeg su spola i tko im se sviđa, kako su sad to promijenili odjednom?", česti su komentari. Upravo takvi komentari razlog su zbog kojeg se mnoge homoseksualne, transrodne i nebinarne osobe ustručavaju i boje izaći u javnost sa svojim identitetom. Boje se da neće biti prihvaćeni, da će biti izrugivani, odbačeni od strane obitelji i bliskih prijatelja, profesionalno uništeni, fizički napadnuti. Pitanje ljudske seksualnosti iznimno je kompleksno, koliko god se nekom činilo da je crno-bijelo. Istina je da smo svi na nekom spektru, kao i da mnoge naše želje i potrebe ostanu godinama zatomljene jer smo odgajani tako da je sve izvan heteroseksualnosti i tradicionalne ženstvenosti i muževnosti krivo.
Također smo toliko opsjednuti sobom da smo uvjereni da, ako mi nismo iskusili neki osjećaj ili potrebu, ona ne postoji ni kod drugih. Tako "ne priznajemo" biseksualnost nego je promatramo kao izraz razmaženosti ili potrebe da se netko izdvoji iz mase, baš kao i nebinarnost. Činjenica da do prije nekoliko godina nije bilo mnogo osoba koje su se identificirale kao nebinarne ne znači da one nisu postojale nego da se nisu osjećale ugodno podijeliti taj identitet s drugima. Osjećali su da drugi neće razumjeti, osuđivat će ih ili možda još i nešto gore. Da povučemo paralelu, homoseksualnost je zabilježena još u antici, no tek krajem 60-ih godina počela je borba za osnovna ljudska prava homoseksualnih osoba. To ne znači da prije nisu postojali ili da nisu htjeli ljudska prava. Baš kao i žene, koje su službeno počele borbu za svoja prava prije stotinjak godina. Postojale su i prije, ali je društvo bilo nespremno.
Zato, prije nego što se počnete čuditi oko nečije objave o transrodnosti, nebinarnosti ili bilo čemu što do kraja baš ne razumijete, zastanite i informirajte se. To je osnovni izraz poštovanja prema drugoj osobi. Sjetite se kako ste u ožujku maštali o tome da će svijet postati bolji. I shvatite da je ovo baš ta prilika za vas - da postanete bolji.
