Postoji hrpa, hrpa, hrpa, hrpa popularno psiholoških knjižuljaka koji daju savjete kako popraviti svoj ljubavni odnos, kako ga njegovati, održati, spasiti od preuranjene smrti jer vam hormoni rade, jer vam je postalo naprosto: dosadno.
Postoje konkretne upute, poput: pošalji mu/joj poruku da misliš na njega, operi suđe umjesto njega, podari kompliment, ostavi poruku na ogledalu da ga voliš, na društvenim mrežama ga pohvali poradi neke humorne geste koju je izvalio neko veče, ustani sa stolice i iznenada ga poljubi dok npr. radi nešto za kompjuterom, obrati mu se kao da nešto ozbiljno želiš priopćiti i reci "volim te"... Sve to preporučuje poznata doktorica psihologije Holly Parker, predavačica na Harvardu i autorica bestselera "If We're Together, Why Do I Feel So Alone?".
Djeluje funny, glupasto, naivno i patetično. Ipak – upravo ove geste volimo i o njima snatrimo. Možemo si to priznati, zar ne? Vrijeme je, odrasli smo. Volimo nježnosti, a u izostanku istih – ogrubimo. I to je ok. Samo, tu i tamo se trebamo podsjetiti da je ljepota interpersonalnih odnosa ipak u našim rukama, u našim odlukama, u našemu djelovanju. Feedback ćemo shodno i dobiti. Od onoga koji ga može isporučiti, od onoga tko bude prepoznao vrijednost koja mu je isporučena. A zove se ljubav.
Kad dovoljno često radite ove lijepe geste, one se zbrajaju (ili umnožavaju?!) i stvaraju sveukupno sretniju "vibraciju" te relacije u kojoj se nalazite. Parker koristi ovu analogiju: "Sjetite se vremena kada ste išli u šetnju ili na trčanje. Korak ili dva neće vas odvesti daleko, zar ne? Ali ako ponovite taj korak iznova i iznova, možete putovati kilometrima. Isto vrijedi za korake koje poduzimamo s našim partnerom. Odnosi cvjetaju kroz detalje. "
Ipak, čini se da je pravo pitanje ostalo nepostavljeno. Kada radimo te geste? Kada ih "autentično" osjećamo ili ih koristimo tek kao dobru recepturu za dobru juhu. Samo što veze nisu juha, iako su mnogi u njima upravo zbog toga. Zar ne? Jesam li pretjerao pak s analogijom?
Valja se i pitati: zbog čega toliko očajno želimo biti u vezama? (Ovo sebe prvenstveno pitam!) I nemam odgovor. Naslućujem ga – želimo verificirati svoj identitet, svoju "normalnost" akreditirati u zamišljenim očima društva. Tog društva kojeg se toliko bojimo. Oh, oh, oh. Siroti mi!
Fabriciramo svoje susrete i svoje odabire kroz fatalističku prizmu. Volimo vjerovati da se stvari sudbonosno razvijaju, da za sve te igrarije (nerijetko folklorne!) postoji dublji razlog. Sebi, svom razuzdanom Egu na taj način poručujemo da vrijedimo, da smo valjani, i da su naši postupci opravdani. Poručujemo sebi i drugima: netko nas voli, netko nas je odabrao, dakle – s nama je sve u redu. To mi djeluje kao podtekst naše instrumentalizacije veza, naše želje da svime ovladamo, da "pronađemo formulu". Kako uspjeha, tako mira, tako ljubavi. Kada to ovako postavimo i razgolitimo – djeluje pomalo suludo, sizifovski. Zar ne?
Ipak, postoji jedna dosta "intelektualna" formula, geštaltovski formulirana, a kaže: "Ne postoji pravi – partner, izbor, način, odgovor." Svakako, u duhu pjesme Nine Badrić, parafrazirat ću: za ljubav nemojte moliti, ja svakako neću.
