Čini mi se da se ogromna količina tenzije nagomilala u svijetu krajem prošle i početkom ove godine te je moralo doći do nekakvoga puknuća, nekakve implozije, eksplozije, nekakvoga razdora i nakon toga prilike za novi početak. Bili smo svjedoci i sudionici velike epidemije samozavaravanja, relativizacije, dehumanizacije, emocije su blijedile pod udarom globalne utrke za zaradom, kapitalom i uspjehom, hranili smo se vlastitim egotriperstvom i nezasitnom željom za bržim, višim, jačim, boljim, uspješnijim, mlađim, utegnutijim, savršenijim te je bilo pitanje vremena kad će se svi naši planovi rasplinuti i urušiti u sebe.
Svo naše natjecanje sa samim čovječanstvom u kojemu smo većinom propustili trenutak, nismo bili prisutni kad smo trebali, u kojemu smo bili zaslijepljeni željom da svuda budemo prvi, najjači, najbolji, prekinula je priroda sa svojom porukom o poniznosti. Podsjetila je čovjeka da nije najmoćnije biće na ovoj planeti te nas svojom veličanstvenošću i tajanstvenošću potiče da se sjetimo da smo smrtni, da se bojimo neizvjesnosti, stavila nas je na svoje mjesto poručivši nam da smo manji od onoga što smo mislili, da smo ipak samo ljudi - krhki, ranjivi, da trebamo jedni druge, da trebamo dodir, toplinu, blizinu, tijelo, osjećaj da smo živi, da smo ovdje za druge i da su oni tu za nas.
Sad, u osvit novoga svijeta, više nego ikad imamo priliku obratiti pažnju na drugoga, ići dublje od vanjštine i predrasuda, dospjeti do srži, mimo boje kože, građe tijela, pored broja godina ili bora na licu, prodrijeti do suštine čovjeka, do našega zašto, onoga što nas povezuje. Površne poruke o velikoj promjeni koja će se dogoditi među ljudima u karanteni, o velebnim spoznajama i otkrićima do kojih možemo doći u izolaciji, o kolektivnoj terapiji koja se ima dogoditi i o uskrsnuću čovječanstva nakon pandemije mogu dovijeka ostati floskule ako ne počnemo od vlastitog malog univerzuma, vlastitoga uma, vlastite obitelji ili manje zajednice u kojoj se krećemo. Sposobni smo biti dio promjene, ali moramo početi od sebe i kad ako ne sad?
Pritisak da za vrijeme karantene postanemo bolji ljudi, da stvorimo neka vrhunaravna djela, da se ni pod koju cijenu ne udebljamo, da redovito vježbamo i pravilno se hranimo činio mi se kao držanje za posljednje niti staroga poretka, kao kulisa i privid i ponovno natjecanje u tome tko će u karanteni biti bolji, tko će imati manje zaraženih i umrlih - egotriperski pristup nas je i u tome umalo požderao. Sad kad prvi val pandemije jenjava čini mi se da je važno da shvatimo da ipak na ovom putovanju nismo sami - dio smo kolektiva, dio smo kolektivne svijesti, izuzetno je bitno obratiti pozornost na ono što se događa izvan naših četiriju zidova, vrta i okućnice. Isto tako, nadam se da je taj prvi val uspio barem donekle oprati maske, laž i privid kapitalističkog savršenstva i blagostanja iza kojih se kriju diskriminacija, rasizam, seksizam, ogromne razlike između bogatih i siromašnih koje izjedaju društvo iznutra i prikrivene su velikom vjerom u zajedništvo i jednakost. Plamen se rasplamsao ovih dana na antirasističkim prosvjedima u Sjedinjenim Američkim Državama, ali to je samo početak.
Nadam se da nam je ova pandemija pomogla da se ogolimo kao ljudi i da vidimo druge ljude, da vidimo njihove boli, da primijetimo obiteljsko nasilje i ne šutimo kad nasilnika treba prokazati, da govorimo o tome, da destigmatiziramo psihičke bolesti, da vidimo starije kao ravnopravne i jednakovrijedne članove društva, da shvatimo da smo kao bijelci u nevjerojatnoj i nepravednoj prednosti spram svih drugih rasa, da spoznamo da je ključno ne se praviti da se te stvari ne događaju i ne dopustiti da nepravda ostane neizgovorena, ovijena velom šutnje.
Mislim da smo se naslušali u posljednjih nekoliko mjeseci svakakvih informacija i dezinformacija i da je naša tolerancija na laž i nepravdu blizu nule. Nije više vrijeme za samozavaravanje, vrijeme je da svi zajedno skinemo ružičaste naočale i suočimo se sa svijetom u spektru duginih boja, da slavimo, a ne osuđujemo drugačije. Vrijeme je da shvatimo da smo ljudi, inteligentna vrsta koja dolazi u raznim oblicima tijela, lica, različitih boja kože i očiju, različitih spolova i da nas to ništa ne sprječava da međusobno govorimo o onome što nas muči, da zajedno gradimo neki bolji trenutak, neku tolerantniju prisutnost na ovome svijetu.
Možda 2020.godina nije "otkazana", kako smo se cinično šalili na društvenim mrežama kad je sve ovo počelo. Možda je to puno važnija godina nego što smo mislili. Možda je upravo ovo što se sad događa zalog za budućnost, možda smo se nakon karantenskog zimskog sna probudili u osvit novoga svijeta, nove ere. Sasvim sigurno stari obrasci više ne vrijede, potrebne su nam nove forme. U ovoj izoliranoj tišini, u boravku u prirodi, u provođenju vremena s najbližima, u kolektivnoj meditaciji svijeta koji se zaustavio na nekoliko mjeseci spoznali smo pravu i zastrašujuću snagu prirode koja se, usprkos svemu, ciklički nastavila obnavljati i gurati i bez nas. Možda je 2020. godina u kojoj spoznajemo važnost trenutka, vrijednost golog bivanja i prisutnosti u sadašnjosti jer nas je dosad naučila kako ne postoji niti prošlost jer u svakom trenutku možemo biti suočeni s nečim novim i iznenađujućim, a niti budućnost jer se svi naši planovi mogu razbiti u krhotine kad udarimo u to nepoznato nešto.
Možda je 2020. prijelomna godina u kojoj ćemo se jednostavno morati pomiriti da je ljudsko znanje krhko i da ponekad i nemamo ništa osim gole egzistencije te da nam naše narcisoidno hvalisanje kako smo bolji od drugih vrsta ili kako novcem možemo riješiti sve ne vrijedi pišljiva boba. Možda nam još u ovih nekoliko mjeseci predstoji shvatiti kako su jedini kapital ljudi, duše koje možemo obuhvatiti u zagrljaju čovječanstva, oni na koje se možemo osloniti i za koje ćemo biti tu, oni s kojima smo progurali suludih prvih nekoliko mjeseci godine i oni s kojima ćemo se tek susresti. Bitna je svijest, bitna je spoznaja, misao o tome što iz svega toga nosimo dalje sa sobom - pokušat ću ponijeti hrabrost da budem promjena, nultu toleranciju na laž i nasilje te dovoljno ljubavi za sebe koju ću zračiti i pokretati druge. A što ćete ponijeti vi?
