Preopterećenost, stres, neadekvatni životni uvjeti, genetika – zaborav. Bijeg, nemogućnost susreta sa sobom, s problemima, s drugima - zaborav. Zaborav je nužnost, a od njega nas i je i strah. Budi nelagodu kada se pojavi. Budi anksioznost jer zapravo, na izvjestan način gubimo kontrolu nad svim glagolskim vremenima. Nismo više odgovorni za svoje djelovanje, gubimo kontekst. S druge strane, zaborav donosi olakšanje, odmor, isključenje. S treće, kako god ga uzeli u obzir, pratit će ga nužno panika i sumnja. Gotovo sigurno nemamo uvid u posljedice istog niti možemo pouzdano znati gdje smo sve zbog njega u našemu životu izostavljeni. Zaborav kada nastupi, jedan dio nas u nama samima nestane. Zaborav kada kod drugih nastupi, jedan dio njih u njima nestaje. Zaborav je, nije se stoga čuditi – često izjednačavan sa smrću.
Na ovo pisanje nagnala me je intimna situacija u obitelji koja me je, malo je reći, frapirala. Susret s tim što će se tek nazvati senilnost, demencija, Alzheimer potpuno me blokiralo. Kao možda niti jedna situacija do sada – spoznaja je "zaledila" sve do tada očekivane emocionalne reakcije. Ostao sam pred zidom, tim metaforičkim blokom kroz koji ne mogu proći. Moram djelovati, a ne znam kako. Trebam nešto reći, a ne znam što. Možda je poštenije reći: ne znam kome. Koga je briga za to? Treba li ikoga biti briga za to što mi se/nam događa? Kako je zrelo reagirati? Koje korake poduzeti?
Umor pa strah. Tako ide. Taj redoslijed: iznurena glava, srce koje ubrzano tuče, zamor, fizički umor, pa opet. Buđenje, strah, umor. I onda opet, potraga, na internetu: zašto zaboravljamo i zašto se to tako zove? Demencija? Alzheimer? Senilnost? Što je to što moja osoba ima? Nešto ima. Nešto joj pripada? Njoj? Ne! Ne! Neee! Neka bude manipulativna, neka bude i bezobrazna, samo da se sjeća... Da se mene sjeća.
Sjećam se jednoga davnog teksta o koroti, taj dnevničko vođeni spis koji je Roland Barthes posvetio svojoj majci. Gotovo pa strahu od toga svega što slijedi nakon smrti, one fizičke, emocionalne, psihološke (nije važno). Koroti ćemo tako pridati predznak sizifovska jer kao i zaborav predstavlja nenadomjestiv gubitak te težinu pokušaja povratka svakodnevnim životnim ritualima koji se često urušavaju pred uvijek iznova pronađenom svijesti o gubitku (sjećanja) koje je nužno subjektivno te prožima mnoge aspekte nečijeg života.
Teme pamćenja/sjećanja/zaborava važne su, teške i fascinantne da je itekako moguće (stalno) im se vraćati. Povijest umjetnosti, svekolike umjetnosti, konstantno je u dodiru s tim temama, u pokušaju dohvaćanja nedohvativog. Naime, historijski teret života u prošlosti nikako nije bilo moguće izbaciti tako što bismo određene scene/epizode sustavnog nasilja, koje i nisu uvijek bile tako vidljive, "samo tako" zaboravili/ispustili. Naša su sjećanja naša etička obveza! Doduše, to ne znači da su ta moja/naša sjećanja samo po sebi nešto a priori pozitivno. I ona su, baš kao i zaborav, svojstvena čovjeku, i kao takva nisu ni jedno ni drugo, ni dobro ni loše, nego su i jedno i drugo - nužna kako bismo se mogli nekako snaći u životu.
