Otkad sam ostala trudna do danas kad Lola ima devet mjeseci, ne mogu se nadiviti i načuditi prirodnosti cijelog procesa nastajanja, rađanja i rasta života. Upravo ta misao me opustila od početka: ''Ovo je toliko prirodno i savršeno organizirano da trebam samo slušati sebe i Lolu.’’ Tome je pridonijela i činjenica da dolazim iz obitelji u kojima su bake imale po osmero djece, tako da sam se u dvojbama oko svih odluka vodila jednostavnim životima svojih baka. Ipak, spadam u onu grupu majki kojima je trebalo malo vremena da razviju taj osjećaj majčinstva. On je rastao iz dana u dan, ali nekad je bilo vrlo izazovnih trenutaka uz stalna zadovoljavanja prvih potreba malog bića. Sjećam se da sam tad rekla mužu: "Oni su ti namjerno dizajnirani da budu preslatki, jer da izgledaju kao puževi, a ovako su zahtjevni, ljudi bi ih ostavljali i ljudska rasa bi izumrla".
Majčinstvo sam u početku osjećala kroz potrebu da bude zaštićena i sigurna, a to donosi i strahove. Imala sam osjećaj kao da mi je netko poslao nepoznatu osobu, koja sad postaje najvažniji dio naših života i više ništa nije isto. Imali smo direktoricu na projektu "Lolina prva tri mjeseca" koja se tu i tamo nasmije, nezadovoljstvo izražava dosta glasno i nema radnog vremena, vikenda ili praznika. Ali onda počne prva interakcija, ulovite neki ritam, dobiješ prvo glasno smijanje pa svaki dan nešto novo, nevjerojatno ili urnebesno i ne možeš vjerovati da je tvoja, da je takva, da imaš tu privilegiju pratiti je u tom procesu odrastanja. Biti mama Loli je najljepša nagrada, njezin smijeh je bez premca najdraži trenutak mog dana, a kad me mazi dok je hranim, to će biti i ostati najbolji osjećaj na svijetu.
