Maja Marković je umjetnica koja je za svoj rad primila nekoliko priznanja i nagrada, a boravila je i na više internacionalnih rezidencijalnih programa. U Hrvatskoj i inozemstvu izlaže od 2007. godine. Do sada je u svojoj umjetničkoj praksi istraživala koncepte prostora, interpretirala ga kroz crtež, instalaciju ili zvuk ne bi li tako došla do njegove cjelovitosti izdvajanjem detalja i materijala pomoću kojih progovara o svijetu. Kao odgovor na istraživanje sprovedeno u organizaciji udruge Siva Zona na otoku Korčuli u ljeto 2019. godine, umjetnica Maja Marković u Galeriji Bernardi u Zagrebu predstavila je svoje nove radove, u obliku foto objekata i in-situ instalacije pod nazivom "Zaostatak interijera" koje možete pogledati do 30. srpnja.
Ideja projekta je "spasiti" dijelove Bernardijevih interijera te u jedinoj galeriji u Hrvatskoj koja nosi njegovo ime rekreirati Bernardijev korčulanski "zaostali ambijent" u umjetničkoj interpretaciji, uz kustosku podršku Darka Fritza i Sonje Leboš. Otkud interes?
- Ideja je proizašla nakon rezidencijalnog boravaka na otoku Korčuli u organizaciji udruge Siva Zona, a na poziv osnivača i članova udruge Sonje Leboš i Darka Fritza. Zapravo je to bila svojevrsna dvotjedna šetnja interijerima i eksterijerima Hotela Marko Polo, Hotela Liburnia i posebno Hotela Park, koji je jedini u svom izvornom stanju, ali ne i u punoj funkciji. On je prema informacijama predviđen za rušenje, a nalazi se između Hotela Marko Polo i Hotela Liburnia. Na neki način još je uvijek izvorna Bernardijeva poveznica između dvaju spomenuta preuređena hotela, koja su obnovom izgubila originalno uređen interijer, kakav je zamislio i projektirao arhitekt i dizajner Bernardo Bernardi, inače porijeklom Korčulanin. U hodnicima i prostorijama naišla sam na odbačeni Bernardijev mobilijar (stolice, stolove, ormariće...) čije sam stanje zabilježila.
Izložba sadržava i readymade ostatke posuđa koji su pronađeni na odlagalištu (razbijeni materijal) i predstavljeni kao ravnopravni umjetnički artefakti s historiografskim i diskurzivnim osvrtom. Kako to surađuje s Bernardijem?
- Prikupljeni foto-materijal i pronađene krhotine posuđa ponijela sam s Korčule u Zagreb, i zatim ponovo, poput izmještenog arheološkog izloška, unijela u prostor Galerije Bernardo Bernardi i u prostor Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. Cjelokupan dizajn interijera potpisuje upravo Bernardo Bernardi. Materijal izložbe se temelji na ambijentalnoj sintezi i uključuje Bernardijev namještaj kao (all)ready-made. Od snimljenih fotografija izvodim seriju foto - objekata koji mogu poslužiti kao svojevrsni "model stvarnosti".
Bavite se i istraživanjem arhitektonskog djelovanja arhitektice Zoje Dumengjić koja se najviše fokusirala na projektiranje zdravstvenih ustanova (domova zdravlja, bolnica za liječenje tuberkuloze, itd.). Što vas je posebno inspiriralo?
- U suradnji s mentoricom Sonjom Leboš, u okviru programa "Retropolis-njega i skrb", istraživala sam arhitektonsko djelovanje arhitektice Zoje Dumengjić koja se najviše fokusirala na projektiranje zdravstvenih ustanova. U trenutnim fazama istraživanja, a i u novonastalom kontekstu pandemije i nužnosti za adekvatnom skrbi i njezi oboljelih, interes mi se usmjerio na neizvedene Zojine arhitektonske prijedloge koji će biti predstavljeni u formi časopisa. Kolažiranim sadržajem iz raznih arhivskih izvora, predložak za časopis, otisnut i nacrtan ručno, predstavlja koncepciju s referencom na časopis "Ženski svijet" koji izlazi od 1939. do 1941. godine. Takvim pristupom mediju časopisa predstavljam izložak, numerirani grafički autorski original kao element postava.
Posljednjih nekoliko godina fokusirani ste na istraživanje prostora i na stanje i osjećaje koje izaziva boravak u prostoru – kako i možda zašto?
- Ambijentalna sinteza, prikazana nizom potencijalnih transformacija, arhitektonski artikulira prostor. Tu je prisutno i ono što nedostaje, što nije zabilježeno - ono nejasno, pukotine, praznine. U suodnosu komprimiranog, gustog crteža i praznog ponekad se stvori dojam zaglavljenog, sudarenog prostora. Ovakvim oblikovanjem istovremeno je prisutna i prošlost i budućnost. Osobna, ali i posjetiteljeva koji u njemu boravi i njime se kreće. Crteži kao da opisuju proživljeno, prošlo, meteorološku arheologiju osjećaja.
Smije li umjetnost i u kojoj mjeri biti hermetična? Ako se želi od nje živjeti?
- Vjerujem da se umjetnik razvija kroz svoj rad, stalnim ulaganjem u svoje znanje, koristeći sve raspoložive resurse, i iz tog razloga hermetičnost je pomalo štetna za promoviranje vlastitog rada. Rezidencijalni programi omogućuju upravo to vrijeme i prostor za promišljanje, refleksiju i nastanak novog rada. Takvi programi i koncepcije razlikuju se po duljini trajanja, financijskim mogućnostima organizacije i broju primljenih umjetnika.
Onomad ste se bavili proizvodnjom kruha. Gdje ste s tom pričom danas?
- Osobnu ideju o kruhu, njegovoj suštini i bogatstvu značenja razvijam posljednje četiri godine i ona se isprepliće s mojim umjetničkim djelovanjem. Na kraju pravljenje kruha rezultira unikatnim jestivim objektom, pakiranim u ručno oslikan i potpisan papir s imenom onoga kome kruh stiže. Unazad nekoliko godina, učim o procesu pravljenja kruha, eksperimentiram u tom mediju. U oblikovnom smislu fascinira činjenica da ga možete napraviti od četiri sastojka (brašno, sol, voda, kvasac), a opet postoje beskrajne kombinacije okusa i tekstura. Inicijalni poticaj za rad na kruhu bio je isprovociran zabrinutošću spram uvjeta očuvanja osnovne egzistencije, postojanja, u suvremenom društvu. Ima nešto u tome toliko bazično, a opet otvara neslućene slojeve: historijske, socijalne, političke, psihološke... i onda opet, na kraju dana, ostaje - kruh.
Kako vidite mjesto žene u današnjem, našemu društvu? Što se ima za reći o regresivnim tendencijama, a samim tim - kakvo je mjesto žene u suvremenoj umjetnosti?
- U našem kontekstu mi se čini da su u umjetničkim praksama donekle podjednako zastupljene i žene i muškarci iz razloga jer je scena vrlo skučena pa svi uspijevamo dobiti prilike za rad i djelovanje. Problem je još uvijek honoriranje umjetnica i umjetnika za njihov rad, što se ipak posljednjih godina mijenja, no još uvijek je riječ o simboličnim iznosima, pa smo često, ako ne i stalno, u zoni prekarijata. Na svjetskoj razini mislim da ipak, prema istraživanjima, mogućnosti i prilike nisu podjednake za žene i muškarce. Mene upravo zato izuzetno veseli rad na projektu koji uključuje žene i usmjeren je na istraživanje rada i djelovanja iznimne žene i arhitektice — Zoje Dumengjić. Osvještavanje ženske uloge u stvaranju i življenju za današnji i budući stav - kroz povijest se ima za istražiti nepravedno nevaloziriane radove umjetnica, arhitektica, dizajnerica, redateljica i ostalih žena koje su bile iznimne u svojoj struci i načinu života i ostale takoreći "behind the scene".
