Od desetmetarskih instalacija pa sve do minijaturnih skulptura, performansa, kostimografije i scenografije, video i prostornih instalacija, grafike, slikarstva, dizajna dječje odjeće – gotovo da nema medija suvremene umjetnosti u kojoj se Mejra Mujičić nije iskušala i u kojoj nije pomicala granice. Ako ne društvene, onda one svoje, unutarnje. To je i ono što joj je uvijek nit vodilja – kako razbiti ograničenja i proći naprijed.
Mejra Mujičić po struci je akademska slikarica, a kaže kako je oduvijek znala da će se baviti umjetnošću.
"Imala sam tu sreću da sam odrasla u obitelji gdje je umjetnost odmah bila dio mog života i to mi je bilo prirodno okruženje. Vrlo rano počela sam crtati i slikati i znala sam da će to biti moj put. Eksperimentirati sam počela na Akademiji. Upisala sam fakultet kad je počinjao rat pa je to bilo vrlo specifično iskustvo. Uvijek nešto radim sa slikarstvom, ali uvijek sam 'svaštarila'. (smijeh) Formu biram ovisno o tome što želim reći, koji način komunikacije mi je najbolji za određenu temu", kaže Mejra. Našle smo se kako bismo razgovarale o umjetnosti, životu i društvu, a povod nam je bila njezina nova kolekcija skulptura "Microlife", dostupna u dizajn dućanu Modus, a opisuju ih kao "svjetove u malom formatu". I stvarno, radi se o kolažnim skulpturama – a odnedavno ih možete nositi i kao broševe – u kojima se spajaju priroda i ljudski utjecaj na nju. Inspiracija? Pandemija, indirektno.
"Prvi lockdown bio je... zanimljiv, možemo to tako reći. Prvo sam se 'skupljala', kao da sam se stisnula u sebe, ali na neki način to me i otvorilo prema svijetu. Bilo je neke ljepote u tome što se sve zaustavilo. Svaki dan išla sam u šumu, provodila vrijeme u prirodi, to mi je punilo baterije. S druge strane, imala sam nesreću da mi je atelje nastradao u poplavi pa nisam mogla biti tamo svaki dan, što bih inače napravila. Morala sam se stvarno 'stisnuti' – jedna od mojih posljednjih izložbi uključivala je rad od 10-ak metara. Zato sam počela 'od nule', tražila sam nešto najsitnije moguće. Skupljala sam detalje u prirodi, krhotine porušenog grada, elemente koji me inspiriraju, a onda sam se zatvorila u sobu i počela raditi te minijaturne kolažne skulpturice. Trebale su mi takve mikroforme da ispunim samu sebe i sad ne mogu stati", kaže kroz smijeh. Priznaje da su joj dragi i veliki formati, ali istovremeno je oduvijek bila znatiželjna toliko da nije mogla ostati na jednom mjestu, u jednom mediju ili formi.
"Kontinuitet je u nekim stvarima dobar, ali ja se ne mogu zadržati samo na jednom, užasno sam znatiželjna i u mojoj je prirodi da odjednom radim više stvari", kaže umjetnica.
O tome što želi reći svojim radom ovisi i koju će formu, odnosno način izražavanja izabrati. Često se dogodi da je to – tijelo. Za neke kontroverzan način izražavanja, za Mejru je ono alat, "baš poput olovke", kaže. Jedan od recentnijih radova u kojem je koristila baš tijelo bila je suradnja s još četiri umjetnice - Petrom Mršom, koja je bila idejna začetnica projekta, Jasnom Jasnom Žmak, Mašom Milovac i Ninom Kurtelom - na projektu "Što s tijelom?". Za taj je projekt snimala sebe kako skače u more na glavu iz barke punih 13 minuta.
"U radu s tijelom volim probijati neke svoje barijere, svoje nemogućnosti, potjerati se iznad i više, da vidim mogu li još; ima li to tijelo svoj limit i mogu li ga prekoračiti. Sram je uvijek nekako prisutan jer se nađeš u izazovnoj situaciji. Ako je tijelo alat, kao, npr. u performansu, ti si '1 na 1' s publikom, gledaš ih u oči, što je drugačije i zahtjevnije nego kad takvog kontakta nema. Ja sam, recimo, prvi performans radila u Starom Gradu na Hvaru, gdje je publika jako zahtjevna. Htjela sam probiti tu svoju 'blokadu scene'. Ne mogu reći da mi je to uvijek ugodno, ali važno mi je i na taj način pomicati neke svoje granice. Naravno, to ovisi o tome kakva ste osoba. Neki se uopće ne vole izlagati, a neki u tome uživaju. Rekla bih da sam negdje između. Doista mi je tijelo ponekad najbolji alat za komuniciranje onoga što želim prenijeti publici", kaže, dodajući da je to lijepo napisala kustosica Marina Viculin u osvrtu na njezin rad kad je rekla: "Stvarno je jedino ono što ja vidim da je netko drugi ugledao. Stvaran je trenutak kada je on to ugledao u mojim očima, kada je moje viđenje bilo viđeno. Tek tada ja mogu početi zaista postojati. Jedino u trenutku kada se moje postojanje potvrdilo u drugom oku, tek tada sam postala živa."
Neke od tema koje se često provlače kroz njezine radove su pitanje identiteta i kulturnog naslijeđa, kao i razni koncepti ženskog pitanja.
"Pitanje različitih ženskih identiteta vrlo je često u mojim radovima. Tema pozicije žene u umjetnosti jako mi je bitna. Iako su se stvari promijenile u posljednjih nekoliko desetljeća, još uvijek smo u zahtjevnijoj poziciji od muškaraca. Čini mi se da imamo puno toga za odraditi", kaže umjetnica. Zanimalo me kakav pogled zato ima na ženstvenost i sve pojavnosti tog pojma.
"To je dosta kompleksno jer svakome je ženstvenost nešto drugo. Mislim da se svaka od nas prvo mora početi prihvaćati u potpunosti, biti svjesna sebe. Kad se prihvatiš sa svim svojim manama i vrlinama, veće su šanse da se osjećaš ženstveno. Moramo i poštovati sebe; vulgarnost mi je najmanje ženstvena. To nema veze sa skidanjem ili pokazivanjem tijela, nego s načinom na koji se to radi. Vjerujem da se u svemu treba imati mjeru. Žene su jako bogata bića i dobile smo puno toga s čime se moramo naučiti nositi kroz život", kaže Mejra. Ističe kako je sretna što je kroz život uvijek išla s raznim sjajnim ženama.
"Imam sreću da u životu imam sjajne kolegice i prijateljice s kojima se međusobno podržavam. Počašćena sam odnosom sa svojim prijateljicama. Dajemo si snagu i podršku i u najtežim situacijama, opraštamo si kad pogriješimo, a vjerujem da to trebamo naučiti i mlađe generacije. Lakše je uz takvu podršku ostvarivati sve svoje potencijale", uvjerena je umjetnica.
Dotičemo se i nezaobilazne teme seksualnog zlostavljanja, još jednog kompleksnog pitanja o kojem se donedavno nije puno pričalo. No, žene i u našoj državi i cijeloj regiji istupile su sa svojim iskustvima, a neke od njih zlostavljanje su doživjele i na Akademiji likovnih umjetnosti. Mejra kaže kako takvih iskustava nije imala, no ističe važnost razgovora o tome. Između ostalog, i ona je majka kćeri i ta joj je tema iznimno važna.
"O tome moramo puno pričati i educirati nove generacije. Puno toga dolazi od doma. Roditelji moraju svoje sinove i kćeri educirati kako da se odnose prema drugima i drugačijima, a u odgojnim ustanovama te se teme moraju implementirati, primjerice kroz Građanski odgoj. Neke stvari desetljećima se guraju pod tepih, naša generacija o tome nije razgovarala. Jako je važno da počnemo shvaćati koliko je to rašireno. Nažalost, mislim da su to univerzalna iskustva većine žena. Društvo je takvo već stoljećima. Moramo na tome puno raditi i javno govoriti", kaže. Odgoj kćeri, priznaje, zahtjevan je posao, ali sa suprugom je fokus stavila na razvijanje osjećaja sigurnosti i empatije.
"Imam dojam da 'filamo' djecu informacijama, a nedovoljno razvijamo njihovo srce. Odgojiti dobrog čovjeka, koji će imati empatije prema drugome i koji će vjerovati u sebe, nužno je kako bismo imali zdravije društvo. To je ujedno i najteži posao, naravno", priznaje te dodaje kako je i umjetnost također bitan dio odgoja kao način razvoja razmišljanja.
"Pitanje kreativnosti nije pitanje crta li netko dobro ili ne. Djeci treba razviti taj osjećaj kako bi ga kasnije mogli primijeniti u bilo kojoj struci – kreativan možeš biti i kao pravnik, liječnik... Svi ljudi koji dobro rade svoj posao jesu kreativni. Umjetnost je tu da nam širi misli", kaže.
S obzirom na to da se bavi suvremenom, konceptualnom umjetnošću, pitam je kako reagira na komentare koje i danas često čujemo: "Pa, to bih i ja mogao/la!"
"Naravno da sam to čula i kad sam bila mlada, reagirala bih. Ali s godinama mi je postalo jasno da je to pitanje neshvaćanja. Mislim da kod nas suvremena umjetnost nije približena mlađim generacijama, problem je u nedovoljnoj edukaciji. Tu je taj razlog zbog kojeg oni nisu zainteresirani za suvremenu umjetnost. Moja generacija prema tome je bila jako znatiželjna, to nam je bio svojevrsni prozor u svijet, o tomesmo čitali, slušali, zanimalo nas je. Mnogi mladi koji možda razmišljaju o tome da postanu umjetnici odustanu jer se 'od toga loše živi'. Treba izabrati profesiju u kojoj vjeruješ da ćeš moći dati najbolje od sebe. Društvo opet forsira da već s 18 odlučimo čime ćemo se baviti čitav život, a to samo rijetki znaju. Uostalom, danas se svijet tako brzo mijenja da preko noći možeš ostati bez svega. Ponovno se tu vraćamo na onu kreativnost, koja će ti pomoći da se prilagodiš i snađeš u takvim situacijama. Problem je i što u mainstream medijima nema toliko informacija o zbivanjima na umjetničkoj sceni pa se dobiva dojam da se ništa ne događa, a scena je življa nego ikad", kaže Mejra.
Dodaje i kako je prošle godine situacija bila specifična pa se nije mnogo toga događalo "na van", odnosno nije bilo puno otvorenja izložbi i drugih evenata. Ipak, i pandemija je pokazala svojevrsno nerazumijevanje šire javnosti prema radu umjetnika.
"Situacija je bila nelagodna jer se stvorila svojevrsna zbrka, dobio se dojam da je nas slobodnih umjetnika jako puno, a to nije istina. Manje od tisuću ljudi tražilo je poticaje. Također, da bi bio slobodni umjetnik, moraš imati minuli rad i moraš ga održavati. Mi ulažemo svoju energiju, vrijeme, znanje i vještine, ali nerijetko i svoje financije, a to se ne vrati uvijek. Mi smo radnici u kulturi. S druge strane, naviknuli smo se snalaziti, a iz toga se uvijek izrodi nešto drugo. Tako vjerujem da će i ova pandemija u konačnici donijeti puno zanimljive umjetnosti, ali za to treba vremena. Ne reagiraju svi jednako. Jednima je to odmah bilo inspirativno, dok je drugima trebalo vremena da procesuiraju sve što se događa", kaže. Njoj je nekoliko projekata odgođeno i pomaknuto, ali to, dodaje, nema veze sa stvaranjem, koje je uvijek prisutno. Mejra smatra kako umjetnici imaju odgovornost prema svijetu.
"Moramo ukazivati na probleme u društvu. Sad su se pojavili i neki novi, drugačiji. Vjerujem da to jedino možemo ukazivanjem kroz svoj rad", uvjerena je.
Ponovno se vraćamo na pitanje identiteta, ali i uspjeha. Mejra Mujičić priča kako je cijeli život odrasla uz umjetnost pa je tako voljela ples, no rano se ozlijedila pa je ta karijera završila, svirala je violinu, a kao djevojčica okušala se i u glumi, i to na sceni Teatra &TD. Iskustvo je to koje je ostavilo snažan dojam na nju pa je postalo i temom njezinog kasnijeg rada naziva "Monodrama". Kroz ta iskustva istraživala je pojam uspjeha, ili bolje rečeno – neuspjeha. Ili, jednostavnije, opsjednutosti uspjehom u današnjem društvu. Za potrebe rada "Suita" tako je u jednom trenutku počela učiti balet i svirati violončelo.
"Točnije, za projekt sam vježbala i trenirala neke od najtežih umjetničkih praksi koje ne možeš ozbiljno savladati ako se njima ne baviš cijeli život. Bilo je to, zapravo, propitivanje vlastitog neuspjeha. U današnje vrijeme, koje nam govori da 'svi mogu sve', htjela sam pokazati da to baš i nije tako. Ne možemo svi biti klasične balerine, ali ni ne moramo. Neuspjeh je isto u redu i moramo ga proći. Ne možemo uvijek biti uspješni, to su krive postavke. U tom se slučaju nikada ne bismo razvijali. Moraš prepoznati svoje slabosti kako bi postao snažniji. Mislim da moramo osvijestiti da je na prvom mjestu uvijek rad, a hoće li uspjeh doći ili ne, to je manje važno. Za neke stvari trebaš dugotrajan rad kako bi dobio rezultate. Na kraju krajeva, nisi ni zreo na početku karijere za neke stvari, a sad je imperativ postići sve što prije. Stjecanje iskustva dugotrajan je proces i to ne smijemo zanemariti. Primarno je raditi i imati sreću da radiš ono što voliš, koliko god bilo teško ponekad", kaže.
Upravo ta činjenica da radi ono što voli i da to radi iskreno za nju je pojam uspjeha.
"Jako mi je bitno i da sam u svemu tome iskrena sa sobom", objašnjava. Nešto što je svim umjetnicima poznato je svojevrsna borba s egom.
"Ne trebamo sami sebe doživljavati previše ozbiljno i bitno, nego s više lakoće i humora. Borba s egom je konstantna, ali kad ga svladavamo, izlazimo kao bolji ljudi i kao bolji umjetnici”, kaže. Ovakvi medijski nastupi nisu joj prirodni, ne traži ih pa priznaje da se osjeća pomalo ambivalentno oko toga – treba li se eksponirati uopće?
"S jedne strane sviđa mi se ta pozicija skrivenog umjetnika, poput Banksyja ili Margiele. Tu je rad u prvom planu. Oni se uopće ne žele eksponirati i to poštujem. Ali, meni se to nekako nije dogodilo, iako mislim da bi mi to odgovaralo. No, ne želim to forsirati. Znam da su ljudi znatiželjni, ali isto tako se i ponekad razočaraju kad saznaju tko stoji iza nekog rada. I ja sam to doživjela. Možda je zato nekad bolje – ne znati", kaže kroz smijeh.
Što se tiče pitanja identiteta, Mejra je odrasla u Zagrebu, dok joj je ljetna destinacija Stari Grad na Hvaru, gdje je 16 godina vodila Galeriju Moria, koja je trenutno u mirovanju. Kroz to iskustvo shvatila je važnost decentralizacije umjetnosti i kulture, dovođenja suvremene umjetnosti u manje sredine. U 16 godina, Moria je ugostila više od 40 umjetnika i isprva nije bilo lako.
"Ponovno se tu vidi važnost edukacije i susreta s umjetnošću. Bilo je tu puno čudnovatih pitanja o suvremenoj umjetnosti, ali to je normalno jer ljudi su se po prvi puta susreli s nečim takvim. Ali onda se dogodi neka iskra, neko zrno znatiželje iz kojeg ne znaš što se može izroditi. Bilo je mladih koji su se jako zainteresirali i to mi je bilo važno. Mislim da u svakom manjem gradu treba postojati mjesto gdje mladi mogu vidjeti kvalitetan film, pogledati kvalitetnu izložbu i predstavu, čuti dobru glazbu", kaže Mejra.
Od Starog Grada, malenog, ali kulturno itekako značajnog grada, Mejra je proširivala svoje vidike kroz cijelu karijeru. Tako je prije 20-ak godina provela tri mjeseca u Japanu kao stipendistica japanske vlade na projektu "Mino Paper Art Village", na kojem je uz još pet umjetnika iz cijeloga svijeta prvo učila izradu tradicionalnog japanskog papira, a zatim su od toga razvijali svoje radove.
"Za mene je to bilo iznimno značajno iskustvo, pogotovo zato što sam živjela s obitelji. To je bilo ključno da doživim njihovu kulturu i to nas je emotivno zbližilo. Ta tri mjeseca bila su svojevrsni odmak od svega – bila je to 1999., kad nije bilo toliko mobitela i komunikacija s mojima u Hrvatskoj bila je ograničena – ali i suočavanje. Nisam imala nikoga svoga tamo, a oni slabo pričaju engleski pa je komunikacijski bilo teško. Ali onda nešto proradi u tebi i ja sam ih, unatoč jezičnoj barijeri, počela razumijevati, počela sam učiti. Bio je to kulturološki šok ispočetka, Japanci su s jedne strane jako tradicionalni, a s druge jako tehnološki napredni. Jako su posvećeni prirodi, dive joj se i okrenuti su zajednici. Kad si u Japanu, čini ti se da je cijela Europa tvoj dom. To mi je iskustvo bilo dragocjeno i inspirativno još godinama poslije", priča Mejra.
Divljenje prirodi i njoj je način života pa tako kad god može vrijeme provodi aktivno – vozi bicikl, šeta po šumi, kad god može pliva jer su more i voda za nju ljekoviti. To je, kaže, sjajan način brige za mentalno zdravlje.
"Već 18 godina svaki dan radim 'Tibetance', meditiram i jako mi je važno da sam aktivna. I umjetnički rad je blizak meditativnim praksama. Svatko za sebe pronalazi neke prakse koje ga čuvaju od ovog kaotičnog svijeta", kaže umjetnica.
