Zbog Melinde Šefčić bolnički hodnici, čekaonice i sobe izgledaju ljepše, a sivilo zatvorskih zidova razbijeno je jarkim bojama i motivima prirode. Slikarica koja je doktorirala na angažiranom slikarstvu i umjetnosti koja služi estetizaciji, rehumanizaciji prostora te tako pozitivno utječe na korisnike tih prostora ujedno je i prva koja je doktorirala iz tog područja u Hrvatskoj. A njezine projekte, koje realizira u suradnji s drugim mladim umjetnicima, možete vidjeti na dječjim odjelima KBC Zagreb te odnedavno i u eksterijeru oko Rebra, u bolnici u Klaićevoj, a radila je i u zatvorima u Zagrebu, Glini i Požegi. O tome kako se odlučila baviti ovakvim tipom slikarstva, kako se ono razlikuje od galerijskog tipa stvaranja te kako je to uopće biti umjetnica danas u Hrvatskoj, pričali smo s Melindom Štefčić.
Kako ste se i zašto počeli baviti slikanjem za zajednicu, odnosno oslikavanjem bolničkih i zatvorskih prostora?
- Moj prvi susret s oslikavanjem bolničkih prostora dogodio se 2017. u sklopu mog autorskog projekta "Estetizacija i re-humanizacija javnog prostora: primjer umjetničke intervencije u bolničkom okružju/Umjetnost kao terapija" u okviru EU projekta CreArt kojega provodi HDLU. Upravo taj projekt predodredio me za ovo što danas radim, a to je oslikavanje bolničkih i zatvorskih prostora u svrhu estetizacije, revitalizacije, rehumanizacije prostora, s naglaskom na pozitivni utjecaj umjetnosti na promatrača. Naime, oduvijek me zanimala art terapija, jedan period nakon studija uplivala sam u vode prevencije i preventivnog rada s djecom, i tada, kroz godine rada stjecanja iskustva i znanja, shvatila sam da ja i nisam stvorena za takve poslove, previše sam emotivna te se ne mogu odvojiti od emocija koje se generiraju u takvom radu.
Upravo imajući to znanje i iskustvo, jednim pozitivnim slijedom događaja pružila mi se prilika za koncipiranje projekta po svojoj želji. Tada sam shvatila da je to trenutak da ostvarim davni san; da pokrenem projekt koji je usmjeren na oslikavanje bolničkog prostora, po uzoru na neke svjetske organizacije, koje su me godinama ostavljale zapanjenom rezultatima, te se napokon stvorila prilika da svoju želju ostvarim i pretočim je u nešto vidljivo i svrsishodno.
Upravo to odvajanje od jednog vida rada u polju art terapije dovelo je do ostvarenja indirektne terapije u prostoru bolnice uz potporu umjetnosti, u ovom slučaju u formi murala.
Kako funkcionira art terapija, odnosno koji su neki elementi koji su važni u stvaranju takvog rada?
- Ne bih se nazivala art terapeutom, za to se ljudi školuju i educiraju dugi niz godina. To je izuzetno kompleksno polje rada koje uključuje psihologiju, a umjetnost je samo alat koji se koristi u radu s pacijentima.
Naravno, imam znanja i saznanja o pozitivnom utjecaju umjetnosti jer su važan dio projekata koje vodim. Prije početka provođenja projekata, provodi se kratka edukacija o utjecaju boja na promatrača te same forme rada, sugerira se uvijek neki prikaz prirode ili apstrakcije koja ima pozitivnu konotaciju, treba se voditi računa da rad u promatraču ne izazove konfuziju, nerazumijevanje, odbojnost, sve to može potaknuti u promatraču osjećaj straha, tjeskobe, anksioznosti i na neki način negativno utjecati na njega.
Počeli ste s bolnicom, a završili u zatvoru. Kakva su to bila iskustva za vas, jesu li se i kako razlikovala?
- Potaknuta iskustvom rada na projektima bolnice, pukom znatiželjom i težnjom za pokretanjem nečega nesvakidašnjeg i posve neuobičajenog čak i u Europi, u suradnji s HDLU i Ministarstvom pravosuđa 2017. na 2018. godinu realiziran je prvi projekt oslikavanja zatvorsko-kaznioničkog prostora u RH. Projekt pod nazivom "Uzorna kaznionica" prvi je u nizu ostvarenih projekata u zatvorskom prostoru, a realiziran je u Kaznionici u Požegi u sklopu čega je oslikan cijeli drugi kat kaznioničkog odjela ženske Kaznionice u Požegi. Potom, u 2019. uslijedila je realizacija EU projekta CreArt 2.0. kojega provodi HDLU, pod nazivom "Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću" koji je uključio rad četiri umjetnika i oslikavanje Zatvora u Zagrebu, poznatijeg kao Remetinec. Tijekom 2019. na 2020. godinu odobrena je realizacija 3. projekta, "Horizont slobode", kojega financira Ministarstvo pravosuđa. Projekt je uključio rad sedmero umjetnika koji su oslikali Zatvorsku bolnicu u Zagrebu i Kaznionice u Glini. Ovaj projekt je još u procesu izvođenja, preostalo nam je još izvođenje projektnog kataloga.
Kada je u pitanju rad u tako specifičnom prostoru, bilo da se radi o bolnicama ili zatvorskom prostoru, teško je odvojiti se od emocija, pogotovo ako se susrećeš s ljudima koji borave u tom prostoru. Iskustvo rada u ta dva prostora se, naravno, razlikuje, i u pristupu rada i u koncepciji rada.
Kada su u pitanju bolnice, tu je veća fluktuacija ljudi, ljudi iz cijele države, ljudi se ne zadržavaju u prostoru dugo ili su hospitalizirani, ali se nakon oporavka vraćaju svojim kućama. Rad je najčešće jednokratno konzumiran od strane promatrača, a kada je u pitanju zatvorski prostor, njih ljudi konzumiraju svakodnevno, neki i po dugi niz godina, kontekst prostora je drugačiji kao i struktura ljudi. Dodatno, nije isto raditi i oslikavati mušku i žensku kaznionicu, dok tako odvojenih bolničkih prostora na primjer, gotovo da i nema. Već tu se može napraviti velika razlika u pristupu, doživljaju, emocijama i iskustvu rada. Osobno, kada oslikavam navedene prostore, oba rada stavljam u kontekst društveno angažirane umjetnosti, umjetnosti koja nastaje za zajednicu i pojedinca u toj zajednici. Svoj rad tada stvaram tako da bude pozitivan i da služi svrsi prostora i ljudi koji u njemu borave.
Stečeno iskustvo uvelike utječe i na koncipiranje budućih projekata, na odabir umjetnika, na odabir prostora u kojemu će se intervencije izvoditi, ali i u prenošenju znanja i iskustva budućim generacijama, kao što su npr. studenti Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, s kojima provodimo predmetnu nastavu.
Kakve su reakcije korisnika tih prostora, imate li feedback i koliko vam je on važan?
- Feedback mi je podjednako važan kao i izvođenje likovnih intervencija. Uvijek govorim kako je to strašno bitno, iako umjetnici radije oslikavaju prostor kada u njemu ne borave na primjer pacijenti, ipak ističem kako ovi projekti imaju baš suprotan cilj - rad u zajednici, i to specifičnoj zajednici. Kada slikate u bolnicama nužno vas mora zanimati mišljenje ljudi o tome što radite. Ovo nisu projekti kojima se teži ostvariti visoka umjetnost, visoke kvalitete, kojoj se potom ljudi dive. Ovo je posve drugačiji angažman umjetnika, zahtijeva posve drugačiji pristup rada, ne samo likovnog, već i fizičkog. Prije svega, treba se upoznati s prostorom, zaposlenicima i strukturom pacijenata, treba ispitati kakva je populacija pacijenata koji borave u određenom prostoru, a na konto svih tih informacija treba se i pristupiti izradi skica te potom i same intervencije.
Ovo je humani pristup stvaralaštvu, tu ne radite za sebe, već za druge, zato vas mora zanimati tko su ti ljudi i kako će doživjeti vaš rad. Možda mene ipak to zanima više jer mi svaki istraživački rad ukazuje na pozitivne i negativne aspekte projekta, na dobro i loše rezultate, i upravo to "loše" me može uputiti na bolje, na izmjenu i težnju za kvalitetnijim rezultatima; nečemu što pojedinac lako previdi, no zajednica može uputiti na taj nedostatak. Isto tako, istraživanjem dobivamo uvid u percepciju ljudi o prostoru, o potrebi za estetikom, a potom i o reakcijama o nastalim radovima i njihovom utjecaju na njih i prostor.
Svakako bih istaknula kako u svakom projektu imam partnere na istraživačkom dijelu: do sada se surađivalo s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Institutom za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te s Edukacijsko rehabilitacijskim fakultetom u Zagrebu. Njihov doprinos projektima je neprocjenjiv, njihovi rezultati uvelike su doprinijeli uvidu u realnu sliku zbivanja iza kulisa, ali i kvaliteti pristupa, koncipiranja i realizaciji drugih projekata.
Kako odabirete motive za pojedini prostor?
- Mislim da sam razvila jedan prepoznatljivi stil rada u bolnicama. S obzirom na to da u bolnicama godišnje u prosjeku izvedem oko 10 likovnih intervencija, mislim da o tome mogu puno relevantnije pričati nego o prostoru zatvora. Kada su u pitanju dječji bolnički prostori, imam jedan stil rada, koji uključuje prikaz šarenih životinja te prirode, npr. prikaz palmi, tulipana i drugih biljaka, a koje modificiram sukladno prostornim datostima. Kada pričamo, na primjer, o kompleksu bolnice Rebro, iako sam oslikala čekaonicu Poliklinike pedijatrije, tu je još puno prostora, jer svaka Klinika ima odjel za djecu u kojemu se slične intervencije mogu izvesti. Djeca, po mom saznanju, izuzetno pozitivno reagiraju na dosad izvedene intervencije, potiču ih na interakciju, pa i kreativnost. Nerijetko čujem kako je dijete doma pokušalo nacrtati neki od mojih radova s kojim se susrelo u prostoru bolnice. Isto tako odabir motiva ovisi o bolničkom prostoru i strukturi pacijenata.
Ove sam pak godine zbog koronavirusa cijeli koncept izvođenja projekta "Estetizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja", a kojega financira Ministarstvo kulture, morala promijeniti. Koncept projekta prvotno je uključio izvođenje 10 autorskih intervencija u bolničkom prostoru, a tada je uslijedila korona i potres, sve je stalo, a potom je zahtijevalo izmjene koncepta. Upravo zato preostale intervencije izvodila sam u vanjskom bolničkom prostoru. To čak vidim kao nešto pozitivno jer sam tako stvarala radove za veći broj ljudi. Kada oslikavate prostor u nekoj Klinici, rad vide samo zaposlenici i pacijenti, dok ostatak bolničke populacije i nema saznanje o intervenciji koja se nalazi u tom prostoru.
Ovom projektnom izmjenom koja je uslijedila zbog pandemije se desilo da nastale radove vide svi. U suradnji s Upravom bolnice KBC Zagreb odabrali smo četiri frekventne pozicije u bolničkom kompleksu koje su pristupačne svima, te u ovim vremenima kada pacijenti više vremena provode vani, čekajući na trijažu ili Covid test, doprinose pozitivnom estetskom okruženju, što vidim kao pozitivnu stvar. Motivi koje sam odabirala za vanjske zidove bili su opet u skladu s prostorom. To su većinom prikazi nekog cvijeća, ptica, s puno boje i vedrine, što će odgovarati prostoru i sada kada nam dolazi zima te je sve tako sivo i tmurno vani.
Što čini razliku "običnog", galerijskog umjetničkog djela i onog angažiranog? Radi li se samo o prostoru ili je još nešto u igri?
- Razlika je golema. Barem za mene. Ponajviše je razlika u pristupu rada, konceptu, tematici, formi i strukturi rada te u materijalima. Kada radite u ateljeu, radite i stvarate pretežito za sebe ili za neku izložbu na kojoj ste prošli. Radite kako biste likovno uobličili svoju ideju, koncept, ili pak možemo stvarati i po narudžbi. Ali se opet vezuje za nešto osobno, prepoznatljivo, i stilski i koncepcijski. Sve u svemu, tu imate razriješene ruke da budete nesputani, kreativni, maštoviti, inovativni, da eksperimentirate, napravite nešto "novo", revolucionarno, da istražujete. Kada radite za zajednicu - opet bih tu napravila razliku između recimo street arta i ovog specifičnog arta u bolničkom ili zatvorskom prostoru - to od umjetnika zahtijeva potpuno odvajanje od svog primarnog rada, ili - zahtijeva inkorporaciju svega, od svog rukopisa i ideje, preko iskustva do potrebe prostora i ljudi u tom prostoru.
Ovo zbilja govorim kroz svoju prizmu percepcije stvari. Upravo sam zato svoj rad u ateljeu, koji je bio vezan za galerijski prostor, zamijenila radom u zajednici s naglaskom na oslikavanje bolničkih prostora. Ja u tom radu ne težim visokoj umjetnosti i nije mi bitno hoće li ona biti priznata i prepoznata od strane struke. Stvaram za ljude, i to one koji ne odlaze u galerijske, muzejske prostore. Tu pričamo o puno većem broju ljudi koji se susreću s radom u prostoru bolnice na dnevnoj bazi nego u galerijskom.
Projekt u zatvoru u Glini nije izveden kao što je prvotno zamišljen zbog pandemije; planirate li u budućnosti oslikati i unutarnje prostore zajedno sa zatvorenicima?
- Da, nije, koncept projekta bio je posve drugačiji, ali su rezultati podjednako uspješni, što mi je zbilja jako drago. Naime, prvotna ideja uključivala je oslikavanje unutarnjih prostora Kaznionice u Glini, ali i Zatvorske bolnice u Zagrebu, te su u sklopu projekta s nama umjetnicima, pod našim "mentorstvom" odabrani zatvorenici trebali izvesti svoje likovne intervencije u prostoru kaznionice. Nažalost, tu zamisao nije bilo moguće realizirati. Koncept smo zato modificirali pa smo njime obuhvatili samo oslikavanje vanjskih zidova koji omeđuju kaznionički prostor s unutarnje strane, dok su radionice sa zatvorenicima morale izostati zbog pandemije, ali se nadam da ćemo u budućnosti imati prilike za realizaciju prvobitne zamisli.
Smatram bitnim uključivanje zatvorenika u određene projektne aktivnosti jer se ovaj projekt provodi u svrhu revitalizacije njihovog životnog prostora. Baš zato njihovo mišljenje, ideje i smjernice su jako bitne. Mislim da će se u budućnosti voditi računa o većoj angažiranosti zatvorenika u projektnoj realizaciji jer, kako i zadnji istraživački rezultati pokazuju, to je nešto što oni smatraju izuzetno bitnim te iskazuju veliki interes da i sami oslikavaju prostor u kojemu borave.
Sa zatvorenicama ste radili u kaznionici u Požegi. Kakvo je to iskustvo bilo za vas, ali i za njih?
- To je moje prvo iskustvo provođenja projekta u prostoru kaznionice općenito. Prvi puta sam se susrela s tim prostorom upravo pri realizaciji projekta "Uzorna kaznionica". Iskustvo je neopisivo pozitivno, dovoljno jako da sam shvatila da je to smjer kojim želim ići u budućnosti. Realizacijom projekta, a potom i po reakcijama zatvorenica, shvatila sam koliko ovi projekti njima znače, koliko im se može doprinijeti ako im se oslika životni prostor te ako ih se uključi u realizaciju istoga. Upravo u Požegi žene su radile s nama, sanirale prostor, oslikavale zidove, pomagale nam u cijelom procesu izvođenja projekta; uistinu smo bile uzorna zajednica u tom trenutku.
Osobno sam ovim projektima pristupila iz želje i potrebe da radim nešto posve drugačije od svih u Hrvatskoj, ali da svojim radom doprinesem zajednici u kojoj živim. Zato sam se okrenula skupinama u društvu koje imaju potrebu za umjetnošću, kojima naša ostvarenja puno znače i mogu imati pozitivan utjecaj, bilo da se radi o kreativnom ispunjavanju slobodnog vremena, resocijalizaciji, rehabilitaciji ili socijalnoj integraciji pojedinca.
Postoje li slični primjeri ovakve umjetnosti u Europi, jeste li surađivali s nekim umjetnicima iz inozemstva?
- Da, postoji, ne možda u ovom formatu, ali diljem svijeta, ali i kod nas, dugi niz godina provode se hvalevrijedne radionice sa zatvorenicima, bilo glazbene, dramske, likovne, itd. Osobno je na mene imao veliki utjecaj "Projekt 4661m2", koji je realiziran u zatvoru u Švicarskoj, u sklopu kojega je 18 umjetnika izvodilo likovne intervencije u hodnicima, stubištima i vanjskim zidovima. Upravo kada sam vidjela rezultate tog projekta i napravila manje istraživanje o tom području rada zaključila sam da imam dovoljno referentnih informacija i saznanja koje mogu dovesti do ostvarenja sličnih koncepata i u našim kaznionicama i zatvorima.
Kada je u pitanju suradnja, za sada nismo ostvarili suradnju s inozemnim umjetnicima, trenutno su u projekte uključeni hrvatski umjetnici i umjetnice te smatram da imamo dovoljno jaku scenu, a tako i kolektiv umjetnika, da mi takve koncepti još nisu padali na pamet, ali nije isključeno.
Trenutno smo s HDLU-om počeli s provođenjem novog Erasmus+ KA2 projekta pod nazivom "Arts of Freedom", kojega financira Agencija za mobilnost i programe Europske unije (AMPEU). U sklopu projekta realizirat će se dvije edukacijske knjige o radu i svrsi umjetničkog rada u zatvorskom prostoru, jedna je knjiga namijenjena edukaciji umjetnika, a druga edukaciji zaposlenika. Projekt se provodi u partnerstvu s vrhunskim europskim stručnjacima i institucijama poput European Prison Education Association iz Norveške, Uniwersytet Jagiellonski iz Poljske, Eszterhazy Karoly Egyetem iz Mađarske te Changes&Chances iz Nizozemske dok su nam pridruženi partneri Department Of Justice Of The Generalitat De Catalunya iz Španjolske i Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske.
Street art u Hrvatskoj u posljednjih je nekoliko godina prilično razvijen, scena je svakim danom sve veća, ali i zamijećena u medijima. Kako to komentirate?
- To su izuzetno pozitivni rezultati koji vode pozitivnim promjenama. Sve veća upućenost i zainteresiranost ne samo medija nego i generalne javnosti za ovaj vid umjetničkog stvaralaštva rezultat su godina rada naših prethodnika i umjetnika na sceni koji rade i više od 30 godina. Svakako pratim našu street art scenu, postala je svjetski jaka i uzorna, postavili su se neki kriteriji tijekom godina kojih se svi pridržavaju, a to je da se svi međusobno cijenimo, podržavamo i poštujemo. Upravo zato, gledajući rezultate rada brojnih kolega, smatram kako će konkurencija godinama sve više rasti, a tako i naša kvaliteta, te ćemo nastaviti biti uspješni te zajedno dovesti do još većih promjena.
Jeste li ikad razmišljali o odlasku u inozemstvo?
- Ja zapravo i dolazim iz inozemstva, pa sam tu prvu barijeru "odlaska od doma" i "napuštanja obitelji i tamošnjeg života" odavno prevladala. Upravo tako, meni je i odlazak na dulji rezidencijalni program, svojevrstan odlazak u inozemstvo od doma. Ne odbijam tu opciju u nekoj budućnosti ako se ukaže prilika.
Općenito, kako je biti umjetnica, odnosno živjeti od umjetnosti u Hrvatskoj?
- Uz predani rad, upornost i jasnu viziju sve je moguće, a tako i živjeti od umjetnosti. Ovo je poseban poziv u životu, to je tako kada se pronađeš u poslu kojega voliš i koji te ispunjava kao umjetnika, a potom i kao osobu. Biti umjetnica je izuzetno zabavno, nepredvidivo, uzbudljivo, pomalo je poput neke igre, u kojoj slažeš svoje kockice kako tebi odgovara. U suštini, kada si umjetnik sam si svoj šef i o tebi ovisi koliko ćeš biti uspješan(što god kome uspjeh značio) i pronaći put koji vodi do ostvarenja željenih ciljeva.
Kako je pandemija koronavirusa utjecala na vaš rad?
- Dosta, ali sam svoje slobodno vrijeme ispunila raznim edukacijama koje sam završila, fokusirala sam se na pisanje novih projekata, od kojih su neki ostvarili financijsku potporu, drugi nisu. Jasni cilj mi je bio realizirati dva započeta projekta; "Horizont slobode" kojega provodim u suradnji s HDLU i "Estetizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja" koji je upravo završio, a koji je uključio izvođenje 10 autorskih likovnih intervencija u bolničkom prostoru bio financiran od strane Ministarstva kulture.
Sve u svemu, ne mogu reći da je pandemija negativno utjecala na moj rad, definitivno je dovela do pomutnje i stresa, ali kako sam i gore rekla, biti umjetnik, koliko god bilo pozitivno, ima i onu tamnu stranu, a to je ta nepredvidiva egzistencijalna neizvjesnost koju prihvatiš. Opet dolazimo do toga kako sve ovisi o pojedincu.
Kakvu ulogu imaju društvene mreže u vašem poslu?
- Na društvenim mrežama se oglašavam, komuniciram s dragim ljudima, dobivam uvid o životu i stvarima u mom neposrednom i posrednom okruženju. Ne provodim baš previše vremena na društvenim mrežama, nemam vremena za to, ja ih koristim isključivo kao "alat", za dijeljenje informacija i to je to.
Kao umjetnica, kako promišljate o modi i što ona za vas znači, kako joj pristupate?
- Volim lijepe odjevne komade. Odrasla sam u obitelji gdje sam bila okružena lijepim odjevnim kreacijama, baka mi je bila profesionalna krojačica, pa je tako meni, mojoj mami i drugima šivala kostime, haljine, kapute i mnoge druge stvari. Osjećala sam se posebno kao dijete jer sam imala svoju osobnu krojačicu baku. Potom je uslijedio fakultet i provođenje vremena u radnoj garderobi, a onda i tempo života koji je izuzetno dinamičan. Moja je svakodnevica izuzetno užurbana, većinu vremena sam "u pogonu", i to po cijele dane. Upravo zato volim garderobu i obuću u kojoj mogu biti cijeli dan, koja izgleda lijepo i pristojno, ali je ujedno casual i cosy. Najviše kupujem u inozemstvu, imam par radnji poput TK Maxx, gdje većinom kupujem svoje odjevne komade.
Sudjelovali ste na ovogodišnjem Salonu mladih, čije su teme, između ostalog, bile hiperprodukcija, digitalno doba, svijest o društvenim problemima, egocentričnost... Sve odlike generacije milenijalaca. Koje društvene pojave najviše utječu na vas, kako u privatnom, tako i u poslovnom aspektu života?
- Naravno da svaka promjena utječe na pojedinca u svakom aspektu; ako vas nešto muči u poslovnom aspektu, to će vas mučiti i u privatnom. Kada je u pitanju umjetnost, ona se ne može odvojiti od života pojedinca, umjetnika, ona je i privatni i poslovni aspekt tog bića. Umjetnost se ili živi ili konzumira, ili nijedno od to dvoje. Ja živim svoju umjetnost, ona je moja privatnost i moj posao podjednako. Upravo zato pokušala sam stvoriti jednu zajednicu i platformu sa svojim projektima, koji sve negativne aspekte isključuju. Izuzetno veliku važnost pridajem odabiru umjetnika, u projektima koje koncipiram i vodim nema mjesta za egocentrične ljude.
Kada su u pitanju društveni problemi, mislim da s HDLU-om sve više doprinosimo tome da se umjetnici što više angažiraju u projektima, upravo tako doprinosi se rješavanju i nekom vidu stabilizacije društveno egzistencijalnog problema umjetnika. Svako doba nosi svoje specifičnosti, prednosti i poteškoće, mislim da te nakon nekog vremena sve manje počnu zanimati stvari na koje ne možeš utjecati te se fokusiraš na one na koje možeš. I to je to.
Jesu li vaši radovi politični i u kojem smislu?
- Nisu, ne politiziram niti filozofiram, mislim da moji radovi govore upravo suprotno. Ja sam za zajednicu, kooperativnost, razumijevanje i mir, sve drugo je nebitno. Točnije, sve na što ne mogu utjecati me se i ne tiče, tj. tiče me se u informativnom kontekstu, ali ne i da bih se bavila njima.
