Ekonomsko nasilje je tek jedan od oblika nasilja u intimnim vezama i u obitelji te se uz njega obično govori i o fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju. U Hrvatskoj je regulirano Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te je definirano kao „zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine, raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci.
Ksenija Klasnić je u svojem doktorskom radu dala relativo jednostavnu definiciju ekonomskog nasilja nad ženama: „To su ponašanja kojima nasilnik ograničava, kontrolira i iskorištava ženine ekonomske resurse i potencijale”.
Za početak: pojasnimo što to zapravo znači
- Najvažnije je razlikovati ekonomsko nasilje od ekonomske ovisnosti. Potonja može i ne mora biti rezultat ekonomskog nasilja. Primjerice, ovisnost o bračnom (ili izvanbračnom) partneru može se dogoditi kada jedan od partnera izgubi posao i ostane bez vlastitih izvora prihoda. To samo po sebi nikako ne znači da je ta osoba žrtva ekonomskog nasilja. Dapače, u takvim teškim životnim situacijama, mnogi partneri jedno drugome pružaju uzajamnu podršku i pomoć koliko god je to u njihovoj mogućnosti. Mnoge žene koje odluče biti tzv. „domaćice”, tj. donesu odluku da neće ulaziti na tržište rada, već će brinuti o djeci i kućanstvu, često su ekonomski ovisne o svom partneru. No ako je to odluka koju su partneri donijeli zajednički i dobrovoljno, tj. bez prisile s jedne strane, takav aranžman nikako ne mora uključivati ekonomsko nasilje.
No, ekonomska ovisnost žene o partneru može se pojaviti i kao posljedica ekonomskog nasilja. Nasilje u intimnim vezama obično definiramo kao obrasce ponašanja koji imaju za cilj demonstraciju moći, zastrašivanje, prisilnu kontrolu i ugnjetavanje osobe nad kojom se ono vrši. Obrazac ponašanja znači da nije riječ o izoliranom slučaju, već da se određeni tip ponašanja jednog partnera prema drugome tijekom veze ponavlja. Neko se ponašanje karakterizira kao nasilje ako je cilj tog ponašanja nauditi drugoj osobi, odnosno nanijeti joj štetu. Kad je šteta fizička - govorimo o fizičkom nasilju, kad je šteta psihička – govorimo o psihičkom nasilju, a kad je šteta ekonomska – govorimo o ekonomskom nasilju. Dakle, ako vam vaš partner želi onemogućiti pristup vašim vlastitim novcima, ako vam ne dozvoljava da trošite vlastiti novac već želi nad njime imati potpunu kontrolu, ako vam onemogućava da se obrazujete, zaposlite, stručno usavršavate ili napredujete na poslu, odnosno da stječete resurse iz kojih biste kasnije mogli imati ekonomske koristi, a sve s ciljem da nad vama ima kontrolu – tada je riječ o ekonomskom nasilju.
Zašto je u istraživanjima nasilja nad ženama postojala velika praznina koja se odnosila na ekonomsko nasilje?
- Stručnjaci koji proučavaju nasilje, a posebice nasilje u intimnim vezama, i ranije su govorili o "muškoj ekonomskoj kontroli" u nasilnim vezama, no ona se nije shvaćala kao oblik nasilja, već samo kao jedno od obilježja nasilnih veza ili kao faktor koji može doprinijeti nasilju. Tek početkom 21. stoljeća počinju se sustavnije provoditi znanstvena istraživanja koja prepoznaju ekonomsko nasilje kao zaseban oblik nasilja u vezama. Vrlo često žrtve, nasilnici i stručnjaci koji s njima rade ne razumiju razmjere štete koju ekonomsko nasilje uzrokuje ili ga uopće niti ne prepoznaju kao oblik nasilja. Zbog njegove skrivene prirode, potrebno je još mnogo raditi na njegovu razumijevanju.
Prepoznaju li žene ekonomsko nasilje kao vrstu nasilja nad ženama u obitelji i od strane intimnog partnera?
- Kako koja ponašanja i kako u kojem slučaju. Većinom zapravo ne imenuju takva ponašanja "nasiljem", iako imaju osjećaj da ona nisu u redu. Kad smo u istraživanju nabrojali neka ekonomski nasilna ponašanja i pitali žene smatraju li da takva ponašanja trebaju biti kažnjiva zakonom, dobili smo različite odgovore za različita ponašanja. Od devet ponašanja koja smo naveli, žene su u prosjeku za njih pet smatrale da bi trebala biti kažnjiva zakonom, dakle možemo reći da su prepoznale malo više od pola ponuđenih ekonomski nasilnih ponašanja. No sva su ta ponašanja koja smo im naveli zapravo kažnjiva zakonom! Problem je u tome što ih je često vrlo teško dokazati. Oko 20% žena je navelo za svih devet ponuđenih ponašanja da trebaju biti kažnjiva zakonom, a oko 10% niti za jedno od njih. Manje od polovice žena smatralo je da treba biti kažnjivo kad jedna osoba u potpunosti ima kontrolu nad prihodima druge osobe s kojom je u vezi te kad jedna osoba donosi važne financijske odluke koje se tiču oba partnera, ali bez prethodnog razgovora ili dogovora.
Na koji je način ekonomsko nasilje povezano s drugim oblicima nasilja nad ženama u intimnim vezama?
- U nasilnim partnerskim odnosima, ekonomsko nasilje obično je samo jedan oblik represije i kontrole koje nasilnik koristi da bi održao svoju moć. Ranija istraživanja nasilnih veza u Americi i Velikoj Britaniji pokazala su da žene koje su žrtve nasilja od svojih partnera često imaju ograničen, nadgledan ili u potpunosti kontroliran pristup financijskim resursima. Također, u takvim vezama, financijski problemi bili su gotovo rutinski poticaj za druge oblike zlostavljanja, uključujući fizičko, seksualno i verbalno. Ženama žrtvama nasilja obično je teško napustiti nasilnog partnera jer su o njemu ekonomski ovisne, posebice one koje imaju malu djecu. Nakon što napuste nasilnog partnera, često se moraju boriti s velikim dugovima, a mnoge su morale napustiti svoj dom s vrlo malo materijalnih ili financijskih resursa, nedovoljno da bi zasnovale kućanstvo za njih i njihovu djecu. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj potvrdilo je i dodatno produbilo ova saznanja. Utvrdili smo da je ekonomsko nasilje prisutno u dvije trećine veza u kojima postoji fizičko nasilje muškarca nad ženom te u 18% veza u kojima nema fizičkog nasilja. Dakle, iako se ekonomsko nasilje u pravilu pojavljuje u onim vezama u kojima postoje i drugi oblici nasilja, može se pojaviti i samostalno, iako je to znatno rjeđe.
Koji su faktori povezani s ekonomskim nasiljem?
- Istraživanje je pokazalo da su u većem riziku od ekonomskog nasilja one žene koje su u djetinjstvu iskusile fizičko nasilje od strane svojih roditelja, a čiji trenutni partner pretjerano konzumira alkohol te donekle i one čiji partneri pokazuju veću sklonost kockanju i klađenju. Ti se naizgled nepovezani faktori u društvenim znanostima objašnjavaju kombinacijom teorije društvenog učenja (koja obiteljsko nasilje objašnjava kao ponašanje naučeno kroz modeliranje, oponašanje i poticanje) i teorije obiteljskog stresa (prema kojoj povećana razina stresa u obitelji čini obitelj sklonu nasilnim interakcijama).
Dodatno, u većem su riziku i žene u vezama s partnerima koji ih psihički zlostavljaju (vrijeđaju, omalovažavaju, kontroliraju i sl.), u vezama u kojima postoje veći financijski problemi te u kojima partneri važne obiteljske odluke ne donose zajednički i ravnopravno, već svatko zasebno. Također, ekonomsko nasilje je zastupljenije u područjima u kojima se još uvijek osjećaju osjetne posljedice rata, tamo gdje je povećan stupanj kriminala, nezaposlenosti i gdje su izraženi problemi ovisnosti o alkoholu i drogama. Dakle, osim individualnih obilježja i obilježja intimnih veza, postoje i neki faktori na razini zajednice i na razini čitavog društva koji doprinose riziku žena od ekonomskog nasilja jer stvaraju atmosferu koja pogoduje pojavljivanju tog fenomena.
Koji su glavni koncepti mitova o nasilju nad ženama?
- Pojam mita koristimo za specifičan oblik uvjerenja koji nastaje kad ljudi ne raspolažu pravim činjenicama o nekoj pojavi, nego nekim nejasnim ili krivo shvaćenim činjenicama, a njegova funkcija je da ljudima pokuša protumačiti neke fenomene i njihove uzroke. Postoje mnogi mitovi koji ljudima pružaju naoko prikladna, ali suviše pojednostavljena objašnjenja složenih društvenih pojava, pa tako i nasilja nad ženama.
Tipični mitovi o nasilju nad ženama kažu da žena svojim ponašanjem izaziva nasilnika i potiče ga na nasilje ili da ako žena ne napusti nasilnika, znači da uživa u nasilju. Postoji i mit o tome da žena može izbjeći fizičko zlostavljanje ako je popustljiva prema partneru, kao i da se obiteljsko nasilje zapravo svodi na „malo naguravanja“ ili da je nasilnik samo na kratko „izgubio kontrolu“. Također se smatra da je nasilje između bračnih ili izvanbračnih partnera njihova privatna stvar i da je učestalost nasilja prenaglašena. Sve su to pogrešna i suviše pojednostavljena shvaćanja, nedovoljno utemeljena u stvarnim činjenicama. Za mnoge ljude mitovi o nasilju nad ženama imaju obrambenu funkciju, tj. ako vjerujemo u mitove, imamo osjećaj da se tako nešto nama ne može dogoditi, da ne možemo postati žrtvom nasilja (pa niti samim nasilnikom) jer se ne uklapamo u objašnjenja koja nude mitovi. Možemo reći da nam oni pomažu da se osjećamo sigurnijima, ali nas nikako ne štite od nasilja. Dapače, ako se tijekom života mi osobno ili neka nama bliska osoba nađemo u nasilnom odnosu, vjerovanje u takva iskrivljena objašnjenja može nam otežati prepoznavanje i osvještavanje toga da je riječ o nasilju i da je potrebno potražiti pomoć.
Volimo reći da smo danas ravnopravni – jesmo li zaista?
- Gotovo sva istraživanja podjele kućanskih i obiteljskih poslova pokazuju da žene u većini zemalja svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, i dalje obavljaju većinu kućanskih poslova i ulažu u njih mnogo više vremena od njihovih partnera, bez obzira na radni status. Iako svakako postoje tendencije i u odgoju djece i u podjeli kućanskih poslova među partnerima koje idu u smjeru uspostavljanja ravnopravnosti spolova, još uvijek smo od toga daleko. Naši su privatni i intimni životi u velikoj mjeri rodno neravnopravni, a mjesto gdje se to najviše vidi upravo je obitelj. Ona je i dalje, kako mjesto za prakticiranje rodnih nejednakosti, tako i za učenje i prenošenje tih nejednakosti na nove generacije. Ipak, mislim da je uz osvještavanje tih obrazaca moguće zajednički raditi na ukidanju rodnih nejednakosti. Svaki pozitivan korak u tom smjeru, koliko god se činio malenim, više je nego dobrodošao.
