Još početkom ožujka, u španjolskoj prijestolnici ljudi su uživali u neuobičajeno toplom i sunčanom vremenu, boravku na otvorenom i događanjima organiziranima povodom Dana žena koji je, na nesreću, bio baš u nedjelju, pa je mnogo ljudi sudjelovalo u masovnim javnim okupljanjima na ulicama Madrida. Svijest o tome da u obližnjoj Italiji, s kojom Španjolska ima višestruke i svakodnevne avionske veze iz gotovo svakog većeg grada, već bukti epidemija mnogi su odabrali jednostavno ignorirati. K tome, ni službene informacije koje je građanima upućivala vlast nisu govorile o tome da bi epidemija koja je krenula iz Kine bila baš tako opasna ili da bi se mogla proširiti Španjolskom baš kao što se proširila Italijom. Granice su i dalje bile otvorene. Potiho se govorilo i moglo pročitati u novinama o izoliranim slučajevima virusa, u staračkim domovima, među navijačima Valencije koji su se vratiti iz Italije nakon utakmice s Atalantom te u hotelu na Kanarima čiji su gosti ostali "zatočeni" u hotelu nakon otkrivenog slučaja korona virusa. Stoga, kada su početkom narednog tjedna izdane preporuke da tvrtke koje to mogu pošalju radnike da rade od kuće, mnogi još nisu shvaćali da je virus u tom trenutku već bio prisutan na gotovo cijelom teritoriju Kraljevine Španjolske.
Moj ured nalazi se u samom centru, u Calle de la Montera, u blizini trga Sol. Svaki dan tim dijelom grada, ulicom Granvía, trgom Sol i okolnim ulicama prođe na tisuće ljudi. Podzemni prostor stanice Sol najveći je čvor metro linija u gradu. Srećom, sama već duže vrijeme ne koristim metro, jer na posao idem biciklom, ali mnogi kolege nemaju drugog izbora. Od 10. ožujka i moja je tvrtka obavijestila zaposlenike da nadalje rade od kuće. Idući dan morala sam ponovno u ured po kompjuter, gdje sam stigla taksijem. Već je tada taksist bio zabrinut za svoj posao i budućnost jer je taj dan od sedam do devet ujutro imao samo jednu vožnju - onu sa mnom.
Idući dani bili su šokantni za mnoge. Od otprilike tisuću zaraženih na početku tog tjedna, već idući dan broj je narastao na preko tri tisuće pa zatim na dvostruko od toga, i samo je nastavio rasti. Virus se proširio čitavom zemljom, a prva mjesta u koja je ušao bili su starački domovi, mnogi od njih potpuno nepripremljeni za taj scenarij. Bio je to samo početak tragične epidemije koja je pogodila gusto naseljenu zemlju od 47 milijuna ljudi, sa široko dostupnim i razvijenim zdravstvenim sustavom, koji ipak nije bio spreman na ono što će uslijediti.
Tijekom tog tjedna u kojem su donesene prve mjere, bilo je šokantno vidjeti kako ipak ima ljudi koji očito ne žele shvatiti u kakvoj se situaciji zemlja već nalazi i prilagoditi svoje ponašanje. Dok se većina ljudi zatvorila u kuće, još uvijek se na cesti moglo vidjeti starije koji izlaze iz kuće očito samo da bi prošetali, joggere koji ne odustaju od svoje rutine trčanja ili prijatelje koji su odlučili popiti pivo u kafiću. Kao i u Italiji, bilo je mnogo onih koji su, u strahu da ih zabrana kretanja do koje će, već je bilo jasno, neizbježno doći, ne zatekne u Madridu, požurili u svoje kuće na obali ili na otocima kako bi karantenu proveli na najugodniji mogući način za njih. Tako se zaraza širila, pa su i načelnici obalnih regija, naprimjer Murcije, morali donijeti stroge mjere kojima se ograničavalo kretanje ljudi i naredilo zatvaranje svega što je moglo doprinijeti proširenju zaraze, poput restorana i kafića na plažama.
Vrlo brzo, već 14. ožujka, Vlada je proglasila izvanredno stanje i donijela neke od najstrožih mjera u Europi. Iz kuće je bilo dozvoljeno izlaziti samo radi kupnje hrane, lijekova, medicinskih pomagala, odlaska kod liječnika ili radi brige o djeci ili starijima. Tih dana zabavljala nas je činjenica da je i odlazak frizeru bio smatran prijekom potrebom i razlogom radi kojeg je dopušteno izaći iz kuće, no koliko se moglo vidjeti na ulicama, isto nisu smatrali i frizeri, koji su svoje salone u našem kvartu redom zatvorili. Odlazak u ljekarnu radi kupnje zaštitnih maski bila je misija unaprijed osuđena na propast, jer ih nijedna više nije imala na raspolaganju. U tom trenutku u zemlji više nije bilo dovoljno zaštitne opreme ni za liječnike, a jedinice intenzivne njege već su se suočavale s manjkom kapaciteta. Naše maske stigle su DHL-om iz Hrvatske. Ispred dućana formirali su se redovi, a zaposlenici na ulazima koji su kontrolirali koliko je ljudi u tom trenutku u dućanu puštali su kupce jednog po jednog.
Idući tjedni bili su tužni i mučni za cijelu Španjolsku. Lice Fernanda Simona, epidemiologa i vodeće osobe španjolskog zdravstvenog stožera, svakog je dana izgledalo sve umornije i zabrinutije. Slušali smo i čitali vijesti o lokalnim epicentrima zaraze, malim gradovima u kojima se zarazilo gotovo čitavo stanovništvo i koje se moralo izolirati, o staračkim domovima u kojima bukti zaraza i koje su napustili zaposlenici (neki jer su se razboljeli, a drugi jer su jednostavno prestali dolaziti na posao), a u kojima virus doslovce kosi stare i nemoćne ljude koje je morala zbrinjavati vojska, o bolnicama koje više nemaju kapaciteta da prime sve te oboljele ljude, o bolničkom osoblju koje se i samo zarazilo, o madridskom Velesajmu koji je prenamijenio svoje paviljone u prostor bolnice i čiji su se kapaciteti odmah popunili. Broj ljudi koji su ostali bez ikakvih sredstava za život i koji su trebali besplatni ručak i pomoć svakog je dana sve više rastao.
Zatvoreni u kući, bombardirani lošim vijestima, trudili smo se pronaći načine da život učinimo lijepim. Pokušavali smo dan započeti nekim sportom, vježbanjem kod kuće u kojoj, srećom, za to imamo dovoljno prostora. Gitara, bubnjevi i klavir, koje se ranije sviralo većinom kad bi došli prijatelji, sad su bili u upotrebi svaki dan – odjednom je bilo dovoljno vremena za vježbu i za pjevanje svih pjesama koje volimo i kojih smo se mogli sjetiti. Počeli smo peći kruh, torte, kuhati varivo od leće ili gustu riblju juhu bouillabaisse i nadali se da ćemo i nakon karantene stati u svoju odjeću. Naš rad od kuće funkcionirao je dobro, s obzirom na to da su tvrtke u kojima radimo i prije epidemije bile visoko digitalizirane.
Španjolska je tih dana pokazala svoj duh, humor i solidarnost. Španjolski parlament, sastavljen od raznorodnih stranki koje se inače oko mnogih stvari ne mogu nikako dogovoriti, dao je podršku Vladi pa se izvanredno stanje svakih petnaest dana produžavalo. Mnoge španjolske tvrtke preorijentirale su svoju proizvodnju i počele proizvoditi maske, zaštitne ogrtače i respiratore. Glazba je utihnula, ali nije stala. Društvenim mrežama širili su se video zapisi u kojima se moglo vidjeti policijske aute kako dolaze pod sirenama, a zatim iz njih izlaze policajci, samo da bi odsvirali nešto na gitari za ljude koji su izašli na prozore ili otpjevali «Cumpleaño feliz» nekom tko je upravo napunio stotu (što među dugovječnim Španjolcima i nije rijedak slučaj!). Dobro smo upoznali lica i navike susjeda koji žive u zgradama preko puta ceste. Tako znamo da je par koji živi na trećem katu zgrade preko puta opsjednut sportom, dok susjedi na šestom katu imaju veselo dvogodišnje dijete koje uživa u mahanju susjedima. Počeli smo se pozdravljati i družiti svakog dana u 20 sati, da bi zapljeskali medicinskom osoblju. U Španjolskoj je taj ritual uvijek imao i dodatni element, s obzirom na kolektivni glazbeni talent nacije, pa bi se uvijek našao susjed koji kod kuće ima mikrofon i zvučnike da zapjeva nešto ili da nas trubom pozove da izađemo na balkone i prozore u osam sati.
Ne brojim koliko dana nismo mogli izaći iz kuće u šetnju. Kad je to napokon početkom svibnja bilo dopušteno, različite dobne skupine dobile su naznačeno vrijeme kada smiju izaći da bi šetali, rolali ili vozili bicikl. Zadnjih nekoliko tjedana smo dobro upoznali naš kvart, arhitekturu stambenih zgrada i lijepih ulica s obiteljskim kućama jer su svi parkovi bili zatvoreni. Madrid je zatvorio neke svoje široke i dugačke ulice za promet, kako bi građanima dao više prostora za rekreaciju i kako bi se suzbilo daljnje širenje zaraze između velikog broja ljudi skučenim na limitiranom prostoru.
Epidemija u Španjolskoj svoj vrhunac je imala u prvih petnaest dana travnja. Danima su brojke umrlih i zaraženih korona virusom bile silno visoke i nisu prestajale padati. U bolnici su završavale čitave obitelji, i to ne isključivo ljudi iznad 80 godina. Među njima su bili i naši prijatelji čiji organizmi, sa samo 45 godina, nisu uspjeli prevladati bolest kod kuće. Dok su se neki dijelovi zemlje ipak malo po malo rješavali zaraze i ulazili u fazu popuštanja mjera, u najvećim gradovima poput Madrida i Barcelone to jednostavno nije bilo moguće – broj zaraženih u tim gusto naseljenim gradovima i dalje je bio previsok. Ljude je počelo izdavati strpljenje i obuzimati malodušnost, a svi smo se pitali - do kada će ovakav način života trajati?
Svoju obitelj i prijatelje nismo vidjeli od 11. ožujka do 23. svibnja, kada ovo pišem. Sada možemo otići na drugi dio grada, vidjeti obitelj ili prijatelje, no ne smije nas biti više od deset istovremeno. Otvorit će se barovi, restorani i dućani, no moći će primati samo ograničen broj ljudi. Ipak, još uvijek ne možemo otići u drugu regiju, kako bi se malo oporavili od svega na suncu uz more, a djeca će do kraja školske godine nastavu imati od kuće. Odlučim li doći u Hrvatsku, na povratku u Španjolsku dočekala bi me dvotjedna karantena.
Najgore je, nadamo se, ipak iza nas. Španjolska, s preko 285.000 potvrđenih slučajeva zaraze i s preko 27.000 slučajeva smrti povezanih s korona virusom te 580 mrtvih na milijun stanovnika (Hrvatska recimo ima 24, a obližnji Portugal 126) jedna je od najteže pogođenih zemalja na svijetu ovom epidemijom. Ipak, krivulja broja zaraženih je u padu. Zemlja je uspjela suzbiti epidemiju i sada se suočava s pitanjem - kako dalje? Što s ekonomijom i kakve će biti konačne posljedice za zaposlenike, tvrtke i državni proračun? Jasnog odgovora na to još nema, a iznos štete još se zbraja. U međuvremenu, Vlada je donijela ekonomske mjere i mjere pomoći radnicima i samozaposlenima. Ipak, mnogi od njih još čekaju isplate. Sektoru kulture koji očito još duže vrijeme neće moći raditi svoj posao odobrene su mjere pomoći vrijedne 76 milijuna eura.
Kada čitam vijesti od kuće, presretna sam što je Hrvatska uspjela izbjeći epidemiju ovakvih razmjera. Da, Zagreb je snažno uzdrmao potres i promijenio živote mnogih, ali temelji one javne sigurnosti koju želite osjećati tamo gdje živite ipak su ostali čitavi. Zahvalna sam na pravovremenim odlukama epidemiologa koje su sačuvale moju obitelj, prijatelje i poznanike u Hrvatskoj od onoga što se dogodilo u mojoj drugoj domovini. Barem u ovom prvom valu epidemije. Hoće li biti drugog vala i kako ćemo živjeti u njemu, pitanje je o kojem za sada izbjegavam razmišljati. Znam da se ljudi, baš kao i u Španjolskoj, pitaju što će biti s njihovom budućnosti, poslovima, financijama i životom. Kakav god odgovor im bilo tko ponudi, sigurno je da neće biti dovoljno dobar i zadovoljavajući, jer ne samo cijela Europa, nego cijeli svijet, ulaze u razdoblje ekonomske nestabilnosti i, sasvim izvjesno, recesije. Budućnost ljudi u mnogim zemljama bit će gora nego što su očekivali i mnogi će osjetiti teške posljedice ove epidemije po svoj život. Moguće i ja.
Ipak, ja sve te probleme i izazove povezane s krizom promatram iz vlastite perspektive obilježene specifičnim životnim iskustvom. Ovo je, naime, drugi put u mom životu da prolazim kroz iskustvo karantene. Prvi put sam imala prilike upoznati značenje te riječi tijekom gotovo jednogodišnjeg bolničkog liječenja od leukemije. Ova karantena iz 2020. za mene je bila neusporedivo lakša od one iz 2005., jer sam je barem provela u svojoj kući, u dobrom zdravlju, s luksuzom brzog interneta i Netflixa. Zato, nakon tog iskustva, ipak mislim da je najvažniji život sam. Ekonomija je, bez daljnjega, neizmjerno važna - ako nemate posao, ne znate kad ćete ga dobiti ili ste jako loše plaćeni, bit ćete nesretni jer nemate dovoljno novaca i ne možete normalno živjeti - ali ipak nije važnija od zdravlja. Dokle god ste živi, imate prilike biti poduzetni, inovativni, kreativni, imate priliku da se prilagodite, snađete i preživite sve teške situacije koje život pred vas stavlja. Nadam se da će društva u kojima živimo pomoći svojim građanima u tome svim raspoloživim sredstvima. U ovoj već desetljećima nezabilježenoj situaciji globalne epidemije, solidarnost je najmanje što bi svi segmenti društva i sve zemlje trebali pokazati jedni prema drugima.
