Danas sam sa svojom bliskom prijateljicom razgovarala o životnoj svrsi. Imamo li svi dodijeljenu svrhu? Jesmo li je spoznali? Japanci, vjerojatno ste već čuli, imaju svoju riječ za nju - ikigai. Odnosno, radi se o konceptu dugovječnog, sretnog i zdravog života u kojem se blagostanje temelji na pronalasku svoje svrhe. Kada je čovjek pronađe, u skladu s njom živi i radi, može postići ispunjenost i ravnotežu. Ikigai pronalazimo u centru sebe, u svojoj duši.
Ipak, kada krenemo tragati za svojom svrhom i što potiče da krenemo na put do svoje duše? Jeste li kad pitali koji je vaš ikigai?
U svakodnevici u kojoj se borim postići ravnotežu između posla i majčinstva, majčinstva i partnerstva, obiteljskog i društvenog života, svojih potreba i potreba svih oko mene - imam li uopće prostora za razmišljanje o svojoj životnoj svrsi? Itekako. U radnim dvadesetima znala sam dugo promatrati ikigai dijagram i pokušavala svom snagom shvatiti što bi bila svrha mog života. Nisam uspijevala. Često sam mislila da je nema. Nikad nisam uvidjela kod sebe neki značajan talent i uglavnom mi je sve išlo dovoljno dobro i uz veliki trud uspijevala sam u svakom naumu koji bih si zadala. Ali nisam se ničime isticala - niti glumim, niti pjevam, niti slikam, niti rasturam u robotici... Povremeno sam, zbog ljubavnih jada i slomljena srca, znala napisati korektnu pjesmu, puna dva ili tri puta u životu pa ne možemo to baš nazvati talentom. Pa sam zbog svega toga davno zaključila ikigai poglavlje idejom da je božanska svrha mene "omanula" i da sam basic human, ništa posebno.
Kad sam navršila "okruglih" 30, počela sam raditi na sebi bez da sam razumjela da to činim. Mnogo sam čitala dobru literaturu, koristila sam alternativne pristupe održavanja dobrog zdravlja poput dvije čaše vode natašte, spinal rejuvenationa, akupunkture i slično. Kroz moj put često je životna svrha bila tema u zanimljivim razgovorima, relaksacijama, meditacijama... i zaključila sam da se potreba za razumijevanjem svoje životne svrhe dođe tek kada smo spremni za više stupnjeve svjesnosti, kada na svom putu dovoljno napredujemo - tek je tada nađemo/osvijestimo. Kada nađemo naš posebni, božanski talent, talent zbog kojeg smo ovdje, na nama je da ga dijelimo drugima. Sve mi se svidjelo u ovom konceptu, ali mi i dalje nije bilo jasno što da dijelim: je li moja svrha majčinstvo ili poduzetništvo? Možda kreacija? Ili pomaganje drugima?
Dok sam tražila outfite za novu kampanju koju uskoro snimamo, završila sam na YouTube kanalu jogija i mistika Sadhgurua. Nemojte me pitati kako se od outfita dolazi do Sadhgurua - ni meni nije jasno. U svakom slučaju, on je moj novi spiritual crush. Taj simpatični indijski starac, iako sasvim polako priča, izvrsno spaja misticizam i sarkazam. Njegovo viđenje životne svrhe mi je skroz new age u ovom našem životu u kojem je duhovnost postala mainstream. Karikirano je upitao svoje gledatelje: "Što ako Bog od toliko milijuna galaksija nije svjestan da baš ja postojim na ovoj maloj našoj Zemlji? Što ako ja nemam tu konkretnu, posebnu, samo za mene kreiranu životnu svrhu jer me Bog evo previdio? Ako je nemam onda se mogu opustiti i prestati je tražiti. Što ako je životna svrha sam život? Što ako je sve što mi trebamo kako bismo je ispunili - da naučimo živjeti. Pri tome ne mislim da naučimo preživljavati, to smo manje-više kadri svi.
Čini mi se da mi ovisno o trendovima posuđujemo istočnjačke koncepte, tumačimo ih doslovno i zapravo ne razumijemo njihovu bit. Zbog japanskog utjecaja na silu izvlačimo svoj ikigai i ako ga ne uspijemo naći, čini nam se da smo basic human, bez talenta. Kad dođe utjecaj šamana s juga Amerike, posudimo i taj koncept, ali u fast forward obliku pa umjesto rituala u kojima šaman ispija ayashuasshu da nama pomogne, mi skratimo postupak i "trgnemo" Ayu kao šljivovicu i čekamo da purging umjesto nas odradi svoje. Zatim imamo val gljivara i njihovo mikrodoziranje usmjereno poslovnoj izvrsnosti...
U ovom selektivnom posuđivanju formula koje nas dovode do rješenja čini mi se da propustimo bit. Možda je svrha života ukupnost svih naših iskustava koje trebamo osvijestiti, prihvatiti i zagrliti, a ne bježati od njih. Možda je ona umijeće radovanja što smo živi unatoč okolnostima u kojima živimo. Možda je to znanje i snaga da se izdignemo iz vlastitih kompenzacijskih mehanizama kojima štitimo unutarnje fragmentacije. Umijeće življenja u trenutku o kojem svi pričamo, vještina ne robovanja sentimentu prošlosti i anksioznosti budućnosti.
Što ako je sve što trebamo učiniti, osvijestiti svoja osjetila i uzeti što nam je dano. Probuditi zahvalnost za trenutak u kojem jesmo. Što ako je sve što trebamo shvatiti da je bol i sve što proživljavamo naš vlastiti izbor i da smo sami sebi jedina prepreka na putu do toga da budemo radosni. Što ako patimo samo zato što smo izabrali živjeti nesvjesno i što smo sveli svoj život na kompulzivne reakcije svega što se događa oko nas? Sada u ranim-srednjim tridesetima, za razliku od one curice prije 10 godina, itekako vidim svoje talente. Ne tragam panično za rješenjima, ne bavim se aktivno životnom svrhom - vjerujem da je živim i polako osvještavam svoj put duše. Pokušavam ne dati brizi da mi krade sadašnjost, dajem sve od sebe, radim na tome da mi se znanja 'prime' i vjerujem da će život biti baš takav kakav sam odabrala. Isto to želim i vama. Budite mi dobro. Shvaćam da živjeti radosno uopće nije tako lako, ima tu vraškog posla, ali ne treba odustati.
