Matea Videka poznajem još dok je studirao glumu na zagrebačkoj Akademiji - čak smo i ostvarili par suradnji. Danas u relaciji novinar - glumac, a ne dramatičar - glumac, samo mogu ustanoviti da pripada snažnijim izvođačkim dijelovima naše kazališne scene. Odgovoran, prisutan, stabilan tretira svoj talent s velikom poniznošću i predano. Uloga u novoj predstavi "Cement" Sebastijana Horvata povod je ovom razgovoru.
"Sretan sam što je "Cement" konačno ugledao svjetlo dana. Dugo smo i intenzivno radili na projektu i onda nas je pandemija prekinula u procesu dan prije premijere. Nadam se da je publika zadovoljna, mi smo u svakom slučaju uzbuđeni što smo podijelili svoj višemjesečni trud s gledateljima i oživjeli "Cement" na sceni ZeKaeMa", govori nam Mateo Videk, koji je glumu odabrao, između ostalog, i zbog sestre Mirele.
"Kroz njen studij uspio sam se upoznati s takvim načinom života i barem primirisati svemu što karijera glumca donosi. No, mene gluma veseli, mislim da je to najbitnije. Tako je bilo u počecima, prije Akademije, i želim vjerovati da će tako i ostati." Mateo Videk je uz studij na Akademiji u Zagrebu, studirao i na Leeds Beckett Universityju. Ta dva iskustva, kako kaže, su neusporediva, prvenstveno zbog toga što je onaj u Engleskoj studij izvedbenih umjetnosti, a ne isključivo glume te je tamo dobio mnogo teorijskog znanja. Ipak, najviše od svega, to mu je putovanje otvorilo sliku što bi gluma trebala i mogla biti.
"Nema ultimativnih i imamo pravo istražiti što nam odgovara, kako da se izrazimo. To je stvarno predivan osjećaj".
Danas je svoje mjesto pronašao u ZeKaeMu gdje se izgrađuje kao glumac, a kao jednu od najtežih uloga izdvaja onu Ivana u predstavi "Huddersfield", u režiji Renea Medvešeka.
"Ivan je kompleksan lik, izazovan za promatranje, ali istovremeno rizičan jer lako može skliznuti u karikaturu i pretjerivanje. Bila mi je velika čast što sam dobio priliku utjeloviti jednu posebnu dušu poput te, hvala Reneu Medvešeku na tome", otkriva nam glumac i dodaje kako je kod mladih glumaca najvažnije da ne posustaju, koliko god neizvjesno bilo, te da grade svoj zanat i vještine jer "kad si u nečemu odličan, to se ne može ignorirati".
Straha od neobičnih uloga i glumačkih kreacija nema, pa tako naglašava da se boji samo neugodnih ljudi, partnera koji to nisu, redatelja kojima glumac nije na prvom mjestu i atmosfere koja je bilo što osim inspirativna. Naglašava da su emocije, kako u svakodnevnom životu, tako i na sceni, vrlo važne jer one povezuju ljude pa tako i glumce s publikom, glumce s glumcima i glumce s riječima.
"Govoriti nečije riječi, a da one pritom imaju smisla i da su životne (ili čak veće od života) daje potpuno novi smisao izvođaču. Baratanje emocijom je nešto što se uči, a učenje je rad na sebi. Uz to, intuicija je u svemu tome vrlo korisna, bilo ona glumačka ili, pak, ona koja pomaže u odnosu s ljudima. Uglavnom promatram kolege kako se nose s neočekivanim situacijama u kojima se nađemo i shvaćam da se iskustvo dobiva isključivo vremenom. Intuicija je definitivno institucija".
