Emocionalno potrebiti, gladni pažnje, nesigurni. Poznajete ih? Sami ste takvi? Jeste li ikada bili optuženi da ste prezahtjevni, u tom smislu – naporni? Jeste li prelazili granice u traženju pažnje od poznatih vam i nepoznatih ljudi? Tražili "kruha preko pogače" – ili preuranjeno, ljubavnu/ljubavničku pažnju koja u vrlo kratkom vremenu traži previše? Sva ta ponašanja bila su oblikovana vašim strahom od napuštanja, od odbijanja? Očito nam je poriv da budemo prihvaćeni – urođen. Kada nam potreba nije zadovoljena duže vrijeme – što zbog odbijanja koje smo doživjeli, a što jer nemamo prilike izgraditi podržavajuće odnose, to može imati snažan i razarajući utjecaj na naše psihičko i fizičko zdravlje. Uh! S tim se nije uvijek lako nositi! Barem meni nije, tj. da budem točniji – meni nikada nije.
Osjećaj pripadnosti je mnogim ljudima velik izazov, pogotovo u ovomu vremenu kada svjedočimo eskalaciji samodopadnosti, narcističkoj samodovoljnosti. Nakon nekog perioda u životu (ako su izostajali tijekom formativnog perioda) teže je izgraditi podržavajuće odnose. Naši "mišići za vezu" znaju biti atrofirani, kako to poetično opisuje doktor znanosti, psiholog i terapeut Guy Winch u svojoj knjizi "Prva pomoć za emocije – iscijelite emocionalne povrede prije nego postanu prevelike" (Planetopija, 2018.).
Prema terapeutkinji Julie Nowland, cijeli je niz ponašanja koja se vrte oko jednog te istog uvjerenja koje je, po prilici, svedeno na ovu rečenicu: "Ne mogu shvatiti i prihvatiti svoju vlastitu vrijednost i trebaš mi da se osjećam bolje prema sebi i svijetu oko sebe."Još je nekoliko opisa koji dosta vjerodostojno situiraju ovako potrebite ljude (koji smo, naglašavam – svi mi, samo ovisi na koga se, kako i kada reflektira takvo ponašanje). Uglavnom su (smo) izrazito ljubomorni i posesivni, nerijetko zahtijevaju da su u centru pozornosti (ne samo jednog promatrača), ovisni su o eksternoj potvrdi vlastitog djelovanja i vlastitih odluka, svoje stavove i smjerove reakcija često provjeravaju na više "adresa", skloni su ne - preuzimanju odgovornosti za vlastiti život. Ono što je dominantna karakteristika također je odnos potrebitijih ljudi spram usamljenosti – naime, istu ne podnose i cijelo vrijeme žele biti u društvu koje ih dakako – legitimira i "akreditira".
Pitanja na koja svi trebamo odgovoriti jesu: – koliko valja podnositi takvu vrst ponašanja i na koji način sebe zaustaviti kada takvi postanemo? Kako s druge strane zaustaviti strah od svojih potreba koje samo (možda) ne odgovaraju određenom partneru, dok bi možda nekom drugom savršeno odgovarali? Kako se zaštititi od druge strane te medalje - a to je emocionalna hladnoća i nedostupnost? Kako razaznati razliku između emocionalnih vampira i povišeno zahtjevnih partnera? Neki od univerzalnih, ali ne zbog toga manje točnih odgovora su: slušanjem, uvažavanjem pa onda opet – uvažavanjem i slušanjem. U krug. Doživljavanjem Drugog. I ne manje bitno – doživljavanjem sebe i poštivanjem svojih potreba i granica.
Biti needy često u sebi krije bolnu usamljenost koja pak u sebi nosi, kako dr.Winch objašnjava, "stigmu srama i samookrivljavanja". Po nekim istraživanjima navedenim u knjizi dr. Wincha, više od 40% odraslih osoba tijekom života će patiti od usamljenosti i doslovce će svi (svi!) zbog toga imati lošu sliku o sebi. Naime, jedna od najdubljih emocionalnih rana koje izaziva usamljenost je stvaranje netočnih opažanja, kako vezanih za sebe same, tako i u vezi drugih ljudi, zbog čega postajemo previše kritični u razmatranju postojećih veza i društvenih interakcija. Jedno od netočnih opažanja je potreba da nas netko potvrđuje više nego li mi sami sebe trebamo i možemo. Sebi moramo biti najveći (i najrelevantniji!) izvor iz kojeg crpimo podršku i snagu. "Bježanje u druge ljude" tu goruću anksioznost tek na tren utišaju, ali ne rješavaju izvor problema. Zato - redovito posjećivanje psihoterapeuta (kao uostalom i redovita posjeta stomatologa) može prevenirati mnoga neugodna iskustva.
