Miloš Trakilović umjetnik je čiji je život bio raspoređen od BiH, Nizozemske te posljednjih deset godina do studiranja i djelovanja u Berlinu, gdje je i završio Umjetničku akademiju. Uloga i konstrukcija moći u najširem i najdoslovnijem smislu fokus su njegova umjetničkog interesa. Tim povodom razgovarali smo s ovim 31-godišnjakom, a on nam je među ostalim otkrio zašto ne poteže "autobiografske elemente" (makar su "sexy"), ali i kako je danas živjeti u Berlinu.
Proizvodnja značenja i uloga moći, konstrukcija moći u ovomu digitalnom turnoveru u fokusu su vašeg umjetničkog djelovanja. Kako je došlo do tog interesa?
- Mislim da to vuče korijene iz toga što sam svoje rano djetinjstvo proveo u ratu, a potom u Nizozemskoj, gdje sam proveo veliku većinu svog života. Moje ratno iskustvo, ma koliko bilo vezano samo za moje djetinjstvo, ipak je značajno obilježilo moje postojanje, no to iskustvo nikada se nije uklapalo u dominantne postojeće narative žrtve ili svjedoka upravo zato što se dogodilo u najranijem životnom periodu, a proces osvješćivanja svega toga doživio sam tek kasnije, u Nizozemskoj, gdje ne postoji kolektivna svijest o tom događaju. Iz te perspektive na određeni sam se način oduvijek nalazio u nekom parcijalnom, fragmentiranom, djelomičnom svijetu, bez razumijevanja okoline, bez dokaza za određena životna iskustva. S druge strane, rat 90-ih u Bosni i Hercegovini, kao i općenito na Balkanu, bio je jedan od najemitiranijih i najposredovanijih sukoba u povijesti u smislu da je dokumentiran kroz razne slike, prikaze i audiovizualne zapise koji su obišli svijet. To je ujedno bilo doba prelaska iz analogne u digitalnu eru, što je dodatno pridonijelo lakoći prenošenje takvih vrsta informacija. Moj interes vjerojatno proizlazi iz toga što je moje životno iskustvo rata značajno eksproprirano njegovom stalnom cirkulacijom putem slika i globalnih medijskih kanala. Ti su prikazi na neki način postali dio mene, dio svih nas i naših sjećanja, što potvrđuje činjenicu da slike nisu samo odraz ili ogledalo stvarnosti nego da su aktivni sudionici naše stvarnosti. Slike nemaju samo reprezentativnu moć, već i operativnu funkciju i samim tim konstruktivnu moć. Ta me je spoznaja vrlo rano u životu ponukala da propitujem značaj vidljivosti, odnosno moć slika, njihovu opresivnu normativnost i tvrdnje o istini/istinolikosti, što je postalo i jedan od glavnih fokusa mog umjetničkog djelovanja.
Izbjegavate direktne autobiografske elemente - postoji li poseban razlog?
- Ne zanimaju me osobni narativi traume niti bilo kakvo stvaranje radova o sebi, tako da iz toga kuta moj rad nema izričitu autobiografsku namjeru, ali koristim se biografskim elementima kako bih ispitao više strukture moći koje i dalje djeluju na naš život. Ne zanima me, recimo, identitet kao takav, nego sile koje određuju ili utječu na formiranje identiteta, u mojem slučaju to je usko povezano s iskustvom rata i izbjeglištva kao i vječite fragmentacije i asimilacije koje takvo iskustvo nosi sa sobom. Tu se radi zapravo o osvrtu na društveno političke konstelacije koje neizbježno proizlaze iz osobnih doživljaja, ali ih ujedno nadmašuju, to je razina koja mene zapravo zanima i na koju ciljam svojim radom. Smatram da je veliko bogatstvo uvidjeti da vaš identitet nije, ili ne mora biti, vaš jedini realitet.
Zanima vas politika između vidljivog i nevidljivog te kako se jezik i slika preklapaju i međusobno informiraju u našem digitalnom dobu. Kada biste sumirali - do čega biste rekli da su vas vaša istraživanja dovela?
- Digitalizacija, kao i automatizacija, nije nam donijela samo slobodu u smislu brzine i efikasnosti posredovanja informacija, nego je napravila jednu jasnu prekretnicu vladajućih struktura moći, koje su trenutno sve više zasnovane na feudalnim, a manje na demokratskim principima. Mnogo toga nam je danas naizgled dostupno i besplatno, no činjenica je da smo kao online korisnici zapravo i eksploatirani radnici jer stvaramo ogromne količine podataka kojima sami ne upravljamo. Živimo u globalnoj tehnokraciji, u jednom robovlasničkom društvu koje je zasnovano na načelima masovne ekstrakcije i eksploatacije nas i naših podataka od strane korporacija i raznih drugih privatnika koji ne samo da profitiraju od toga nego i vrlo vješto manipuliraju time. Iz političke perspektive, mi više nismo ni svjedoci procesa koji stvara našu stvarnost, a kamoli da smo ravnopravni sudionici. Digitalizacija je također srušila jezik i sliku na razinu kodiranog sadržaja, što je dovelo do novih režima vizualnosti, ali i kontrole. U digitalnom kontekstu više ne postoji suštinska razlika između slike i jezika, i jedno i drugo su zapravo kod. Algoritmi uvjetuju naše vizualne oblike predstavljanja, ali operiraju i izvan naše izravne percepcije i mogućnosti prepoznavanja. Oni ukazuju na potpuno novu razinu apstrakcije izvan fizičkih struktura stvarnosti onakvih kakve ih poznajemo. Nevidljivi su nam, a ipak imaju stvarne i konkretne materijalne implikacije na naš svakodnevni život, našu okolinu, naš subjektivitet, naše želje, naše intime, naše istine. Istaknuo bih možda to da me moja umjetnička istraživanja u posljednje vrijeme sve češće vode u poeziju.
Koristite razne formate koji obuhvaćaju pokretne slike i instalacije, performanse, predavanja i pisanja. Kako surađuju sve te prakse i procesi?
- Glavni fokus u mom radu je video ili rad s pokretnim slikama i prostornim instalacijama, no ta fragmentacija ili bifukracija u različite druge prakse proizašla je iz nepovjerenja u sveobuhvatnost vizualnog izražaja ili vizualne reprezentacije u današnjem tehnološkom kontekstu. Naša današnjica je sama po sebi hipervizualna, no digitalna matrica koja to sve podčinjava nije nam direktno dostupna, što stvara jedan sukobljeni osjećaj samorazumijevanja. Slike nam ne pružaju samo informacije nego ih i crpe iz nas putem raznih nadzornih mehanizama koji su ugrađeni u njima i njihovoj medijaciji.
Političko, poetsko i osobno su u vašemu slučaju isprepleteni? Inspirirano feminističkim ili queer postulatom?
- Srž mog rada i mojih istraživanja je uvjerenje da su osobno, političko i poetsko uvijek inherentno isprepleteni. Moj rad često pokušava artikulirati, razložiti ili dati supstancu tome. Kada je riječ o proliferaciji digitalnih tehnologija i novih vizualnih režima koje one donose, vrlo često upadnemo u zamku univerzalizma, kao da nas takvi procesi i razvoji sve podjednako i na isti način dotiču i ugnjetavaju. To nije sasvim točno, kao i u svemu tu postoje gradacije i nijanse, a ta trokutna postava političkog, poetskog i osobnog u kojoj volim operirati omogućuje mi da to na taj način ispitam i istražim. Rekao bih da moj rad, kao i moje postojanje, podjednako proizlazi iz feminističkog i queer svjetonazora, jer i jedno i drugo su zasnovani na participacijskim postulatima koji osporavaju uvjerenje da ono što trenutno postoji mora nužno postojati.
Surađivali ste s Hito Steyerl, vjerojatno najistaknutijom živućom umjetnicom. Što ste najviše naučili od nje - profesionalno i životno?
- Dio sam prve generacije studenata u njenoj klasi kada je započela profesuru na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Svjesno sam tada učinio taj korak jer sam u njezinu radu prepoznao jednu urgentnost kao i nevjerojatno jaku sposobnost artikulacije koja me privukla. Njezina metodologija rada je takva da kao esejistica, filmašica i umjetnica zna primjenjivati tehnike filmske i literarne montaže na svakidašnje životne situacije te na taj način vrlo sažeto, uvjerljivo i bez dodvoravanja objašnjava i približava vrlo kompleksne društvene, političke i tehnološke promjene, što je znatno pridonijelo multidimenzionalnosti u mojem načinu razmišljanja. Kroz godine smo postali bliski suradnici i kolege, rekao bih da mi je ta afilijacija osvijestila mnoge teškoće, nepravde i izazove naše današnjice, ali ponajprije mi je pružila sposobnost da sve to promatram uz ogromnu količinu humora.
Kakav je život u Berlinu za mladog umjetnika?
- Berlin je fascinantan grad u kojem sam igrom slučaja proveo proteklih skoro deset godina. U njemu je nevjerojatna koncentracija ljudi, kreativaca, intelektualaca, umjetnika iz cijeloga svijeta, tu još uvijek postoji određeni otpor prema kapitalističkim tendencijama kakav ćete rijetko sresti u drugim zapadnim gradovima. Život u Berlinu za umjetnike nosi i poteškoće jer su financijski resursi ograničeni, a konkurencija jaka. S druge strane, imate tu prednost da ste u direktnom kontaktu sa "svjetskom scenom", svi su tu ili redovno dolaze. U Berlinu postoji jedan vrlo snažan diskurs, društveno angažiran pristup umjetnosti, što mu daje jedan poseban, internacionalni karakter. Pandemija je sve to naglo prekinula i stišala, još nije jasno kako će se stvari dalje odvijati, ali očekujem da će naglasak od sada više biti na lokalnim inicijativama i zajednici, što je za grad poput Berlina iznimno važno.
