Iako je otvorena još samo do sutra - 12.lipnja, ova nam je izložba pružila puno više na "duže staze". Dala nam je informacije, stvarne ljude, stvarne priče i toplinu, empatiju i solidarnost. To je puno, zar ne? Lora Tomaš, inače novinarka i spisateljica i Damian Nenadić, snimatelj i fotograf autori su ove izložbe. Naime, oni preuzimaju natpis umjetnika Gorana Pavića "Fali zidara" kao naslov izložbe fotografija u čijem je fokusu dolazak tisuća građevinskih migrantskih radnika iz južne Azije kao recentan odgovor na sve deficitarnije domaće građevinsko tržište. Navedeno geografsko područje odabrano je s obzirom na autoričino prethodno poznavanje društveno-kulturnog konteksta tog dijela Azije i hindskog jezika koji je bio prijeko potreban za sporazumijevanje s radnicima od kojih mnogi ne govore engleski. S Lorom Tomaš smo porazgovarali o "zgodnim" momentima ovog impresivnog rada.
Kako je došlo do ideje ove izložbe?
- Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, počeli smo razmišljati o nekom zajedničkom projektu, novinarsko - fotografskom. Viđali smo grafite Gorana Pavića po gradu – natpis fali zidara, kad još nismo znali tko je autor. Istovremeno sam slušala o južnoazijskim radnicima na hrvatskim gradilištima, a kako sam i indologinja, i neko sam vrijeme živjela u južnoj Aziji, zanimalo me odakle točno stižu ti ljudi, iz kakvih situacija, kakve su im priče i kako se snalaze ovdje. Kakvi su im planovi za budućnost, njima i direktorima firmi koje su ih zaposlile. Htjela sam usporediti i situacije migrantskih radnika na području samog Potkontinenta, recimo, s njihovim sudbinama u Europi, jer sam ponešto znala o prethodnima. Godinama već pratim rad južnoazijskih aktivista i umjetnika koji se njima bave. A Damian Nenadić već jako dugo radi na društveno osjetljivim temama, kao redatelj, snimatelj i fotograf pa nam je oboma ovaj projekt odgovarao. Neki radnici slabo govore engleski, pa hindski dobro dođe za sporazumijevanje. Jezik je još jedan od razloga zbog kojeg smo se fokusirali isključivo na južnoazijske radnike, a ne na neke druge koji nam također dolaze izdaleka.
Kako je raspodjela posla izgledala između vas dvoje? Koliko je bilo zajedništva, a koliko odvojenosti u tom procesu? Što je bio temeljni dogovor, premisa ili se to na kraju procesa ispostavilo?
- Zajedno smo odlazili na gradilišta, a onda bi se tamo odvojili. Ja bih razgovarala s radnicima za vrijeme njihove pauze, a Damian bi ih fotografirao tijekom posla, da fotografije imaju dokumentarni ton, da nisu aranžirane. Kasnije smo isječke iz mojih intervjua spajali s fotografijama, ali nasumice, tako da osobe na fotografijama nisu nužno izrekle tekst ondje upisan u obliku titla. Damian se vizualno fokusirao na ruke radnika, jer su im one alati, ali i lica, jer je to bio način najizravnije komunikacije i "upoznavanja" s publikom, posjetiteljima izložbe.
Preuzimate natpis spomenutog umjetnika Pavića kao naslov izložbe fotografija u čijem je fokusu (koliko znamo!) dolazak tisuća građevinskih migrantskih radnika iz južne Azije - zanima me, kako su izgledali procesi, pregovori, razgovori s odabranim subjektima?
- Nekad bi prvo locirali zagrebačka gradilišta na kojima je bilo južnoazijskih radnika, pa provjerili o kojoj se građevinskoj firmi radi, a drugi put bi najprije kontaktirali firmu za koju smo saznali da ih zapošljava i vidjeli koja gradilišta trenutno pokrivaju. Prije posjeta gradilištima, morali smo se dogovarati s direktorima, da vidimo kad im je najzgodnije da dođemo, kad su radnicima pauze, da ih ne ometamo u radu više nego što je bilo potrebno. Kasnije nam je bilo bitno i da pokrijemo neka od centralnijih gradilišta, naprimjer zgradu Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića, koja je pretrpjela znatnu štetu u potresima. Htjeli smo time usmjeriti pažnju na činjenicu kako nam upravo ovi ljudi obnavljaju neka od društveno ključnih mjesta u gradu. Direktori građevinskih firmi bili su vrlo ljubazni i prihvatili su ovaj projekt, pa su pomagali koliko god su mogli. Trebalo je sve objasniti radnicima, vidjeti koliko su oni voljni sudjelovati, ako uopće. Srećom, neki od njih bili su vrlo razgovorljivi, s nekima je bilo teže jer gotovo uopće ne pričaju engleski. Mislim da smo u početku oboje očekivali neke vrlo teške i tužne priče, ja sam svakako bila pod tim dojmom kad su u pitanju radnici koji migriraju unutar Indije. Ondje su za njih mnogo teži uvjeti života, smještaja, plaće su manje. Radnik iz Bihara, sa sjevera Indije, koji recimo gradi metro u Bangaloreu, također po godinu, dvije, a nekad i duže ne vidi svoju obitelj, iako se radi o istoj zemlji. Udaljenosti su velike, sredstva nedostatna. U južnoj Aziji prilično je rašireno i zlostavljanje radnika, dječji rad i slično, na čemu uvelike imamo zahvaliti zapadnim korporacijama gladnim profita, tekstilnim korporacijama itd.
Kako su pristajali i kada – kako ste ih nagovorili na takvo izlaganje?
- Pristajali su većinom na licu mjesta, ili bi im direktori unaprijed objasnili o čemu se radi. Rekli smo da ih nećemo imenovati, da nas samo zanima da ih općenito upoznamo, pa onda i buduća publika. Razgovarali smo s njima o svakodnevnim stvarima pa ih je to odmah dosta otvorilo. O njihovim obiteljima, profilima na društvenim mrežama, budućim planovima kad dovoljno zarade. Bilo im je drago i to da prepoznajem neke od gradova i mjesta o kojima mi pričaju, iz kojih možda potječu, jer sam ondje živjela ili putovala. Mogli smo se osloniti na neke zajedničke reference, filmove, književnost, filozofiju.
Smije li se pitati nešto o anegdotama iz procesa? Što su očekivali, a što su dobili dolaskom ovdje?
- Mislim da su anegdote više vezane za nas autore, Damiana i mene, za naša očekivanja o kojima sam gore već nešto rekla. A možda se to onda može proširiti i na šire društvo. Neki su od radnika ovdje samo dvije godine, da zarade za izgradnju kuće u svom mjestu, drugi štede za motor jer žele s djevojkom obići Indiju, treći žive bogat život na društvenim mrežama. Ne razlikuju se mnogo od naših radnika koji odavde, privremeno ili trajno, odlaze u bogatije zemlje. Uglavnom su zadovoljni, osjećaju se sigurno u Hrvatskoj, neki su od njih nedavno radili na moru, pa su se upravo vratili s Brijuna ili Plitvica, oduševljeni. Neki razmatraju da ovamo dovedu svoje obitelji, žene se tad često zapošljavaju u poljoprivredi, ali ovdje se uglavnom ne radi o budućim imigrantima, barem ne zasad. Drugi potječu iz sela u kojima se govori pet jezika i živi nekoliko etničkih ili religijskih pripadnosti, pa su u tom smislu naviknutiji na multikulturalno okruženje nego možda mi. Jedan nam je radnik govorio o tamilskoj kinematografiji, jednoj od vodećih u svijetu.
Integracija teksta uz fotografiju je uvijek riskantna odluka – kako ste birali fragmente? Koja vrst "dramaturgije" je uspostavljena?
- Ta naša "dramaturgija" trebala bi uspostaviti odnos između lika, radnika na fotografiji, i publike, dati uvid u neki dio njegova života – intimniji ili samo poslovni. Birali smo one fragmente koji su nam iskočili već i tijekom razgovora, informacije koje su nama samima stvorile neki novi narativni smjer, pauzu, zaokret. Nešto što možda nismo očekivali, a što prepoznajemo na ovaj ili onaj način. Zato je tu i priča o tome kako jedan od njih gradi kuću u Kushinagaru, gradu gdje je Buddha postigao nirvanu nakon smrti, jer imaju dosta turista i hodočasnika pa im želi iznajmljivati apartmane. Buddha je naša kulturološka referenca, bilo da je netko duboko u jednom od sistema koji su se izgranali iz njegove filozofije, ili je to tek Buddha kao internetski fenomen, navodna osoba iza raznih memeova. Uvijek je tu rizik, naravno, kad se radi o bilo kakvoj reprezentaciji, a pogotovo djelomičnoj, koja je kod nas namjerno preuzeta da bi zrcalila fragmentarnost našeg poimanja i doživljaja tih radnika, jednostavno zato što nam dolaze iz različitih kultura. Sintagma fali zidara u našem projektu tako ne znači samo to da kod nas fali radnika određenih zanimanja, pa se stoga okrećemo uvozu, nego i da ih identitetski fali u našoj imaginaciji. Mi smo samo ukazali na to, odškrinuli vrata za daljnju komunikaciju i integraciju, bez obzira na to koliko dugo će ti radnici ovdje ostati. Čak i da ponudite iscrpnu znanstvenu analizu s dubinskim intervjuima, taj rizik je i dalje tu, jer nije toliko povezan sa subjektima projekta, koliko s našim vlastitim perceptivnim filterima.
Kako se suzbijaju kulturološke predrasude putem ovog medija? Što fotografija i tekst danas mogu napraviti, a da nije namjerna manipulacija? Ima li izlaza iz "režije" događaja?
- Ovim projektom nismo htjeli naglasiti da smo zapravo locirali neke značajnije predrasude prema radnicima iz južne Azije kod nas, ali smo htjeli, nadamo se, neutralizirati neke potencijalne, buduće predrasude, pogotovo ako ovih radnika bude sve više, a takav je očekivani trend, prema onom što smo čuli od direktora firmi i agencija za posredovanje u zapošljavanju radnika iz tih dijelova svijeta. Fotografija i tekst mogu proizvesti rupturu u nekom predvidljivom načinu razmišljanja, uspostaviti neki novi smjer, iako taj novi smjer ne ovisi samo o namjerama nas kao autora, već i o publici. Svaki umjetnički projekt namjerna je manipulacija, po mom mišljenju, jer nastoji prenijeti ono što sami autori osjećaju prema nekom materijalu. No, konačno, ta je "manipulacija" uvijek više ili manje uspješna. Hoću reći, ostavlja prilično mjesta i slobode publici, pa i samim subjektima ovakvog dokumentarnog projekta. Barem smo tako htjeli. Radnici jednim dijelom reprezentiraju sami sebe, ali i nekog samo sličnog njima.
