Od kad se krajem devetnaestog stoljeća pojavio na europskoj sceni, kabare ima svoju publiku. Ona je sastavljena od ljudi, kako onda tako i danas, koji se ne boje čuti obilne izljeve istine. Ona je spremna na zabavu i smijeh, nije "politički korektna" i ne zazire od društvenih tabua. Kabare je oduvijek dolazio ruku pod ruku s političkom porukom, katkad implicitnom, katkad eksplicitno iskazanom. Tada kada se pojavio na sceni na meti je imao buržoaziju. Kasnije, dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, jačao je kao otpor međuratnom stanju i mladosti uskraćenoj svima onima koji su imali nesreću odrastati u zaglušljivoj buci Prvog svjetskog rata. I danas će kabare otvoreno kritizirati društvo i političku scenu, prozivat će ono što čak i demokracija brani prozivati, doticat će se tema koje nisu uvijek ugodne, ali zato izazivaju reakciju. O zgodama i nezgodama kabarea razgovarali smo s najvećim hrvatskim kabare-majstorom, Ivanom Leom Lemom, koji nas je uputio u začudan, intenzivan, mističan svijet kabarea, ovog omiljenog, potpuno ogoljenog uprizorenja čovjeka i društva.
"Kabare je program za publiku u noćnim izlascima, liberalne atmosfere, provokativan i prokazujući. Svaki je dramski tekst političan na svoj način, a kabare kao, uvjetno rečeno, žanr, najizravnije i često najhrabrije upire prstom u političke aktualitete. Koristeći lascivnost, čak i takozvanu vulgarnost, taj žanr se namjerno ‘pravi blesav‘, maskira se u svojevrsnog klauna, ludu, da bi pod tom maskom šamarao publiku ironijom, sarkazmima, parodijom, persiflažom, perjem i šljokicama", objašnjava nam ovaj renomirani splitsko-zagrebački kazališni redatelj, koji potpisuje čak sedam kabare predstava. "Zato su kabare i drag queen kultura danas, zapravo, jedno te isto. Da, još uvijek publika voli slušati i gledati te apartne stand-up programe s pjevanim, plesanim, lip-sinkanim i raznim intermedijima u kojima se društvo i njegovi fenomeni gledaju u ogledalu i iscjeliteljski smiju samima sebi."
Kabare je uvijek bio, i mora biti interaktivan. Na publici nije da poslušno sjedi na svojim sjedalima i promatra ono što se događa na sceni. Ona se mora uzrujati, naljutiti, pobjesniti, ili prasnuti u neartikuliran i društveno neprilagođen smijeh. Na kabare predstavama izvođači će vas nerijetko zamoliti da ustanete, zapjevate s njima ili zaplešete, a nekoć se išlo toliko daleko da su se na teret publike izvodile razne spačke; u prodaju bi se, primjerice, puštalo više ulaznica za isto mjesto kako bi došlo do svađe i obračuna, ili su se na stolice u kazalištima lijepile žvakaće gume.
"Meni je kabare odskočna daska za slobodu izražavanja", ističe Lemo. "Kabare je mračna strana nas koja traži svjetlo i svijetla strana nas koja je našla mrak i osvijetlila ga. Kabare prođe kroz kloaku života i smrad aktualiteta, ali ih pjesmom, plesom i svojom povišenom energijom nadleti i nadmudri. Kabare je uključiv, ništa mu nije ispod člasti i prihvaća sve druge žanrove pod svoju kabanicu. Kabare je kao naš um, jumping monkey koji skače s grane na granu, vrišti i pokazuje zube. Kabare mrzi snobizam. Možda mu je to ostalo od podrumskih lokacija Berlina u kojima je živio svoj pop kulturni pubertet i u kojima je herojski prkosio nacizmu."
Za svoje kabaree kaže da su sinteza dramskih predstava i kabaretskih postupaka, sastavljene od "zbijenih i logoreično nabijenih ispovijednih monologa, životnih drama na rubu živčanog sloma u kojima lica egzorcistički rigaju iz sebe sve što im je na duši". Savršen i zbog riječi - jer kabare je u svojoj srži nametljiv i beskompromisan, nagao i impulzivan. Kad bi se koristili psihološki termini, frojdovski, dapače, reklo bi se - kabare je "id". Onaj dio trojstva našeg sebstva koji nema veze s društvenim normama, naučenom pristojnošću i poslušnošću autoritetu. Onaj dio koji je ostao sasvim "prirodan" - životinjski dio nas, onaj koji, riječima Ivana Lea, "psuje i pljuje, ali i voli i suosjeća". Id je nesuzbijen bijes, neartikulirana tuga, nasilna ljubav. Sve ono za što odrasli djeci kažu "ne". "Nikog ne štedimo, ništa ne cenzuriramo i ničeg se ne bojimo", nastavlja Lemo. "To je moguće u svoj zaigranoj i nesputanoj punini samo u kabareu."
I dok se na početku, kao što smo naveli, formom kabarea prkosilo buržoaziji, kasnije ratu, još kasnije još koječemu, stoji pitanje - čemu se prkosi danas? Materijala za kvalitetnu kabare predstavu kao da ima više nego ikad. Hipertrofija informacija kojom smo okruženi rezultira i hipertrofijom sadržaja za ismijavanje, a sve se može podići i na meta-razinu na kojoj će se ismijavati ne same situacije, već njihovo obilje - ili meta-meta-razinu, koja će ismijavati upravo ismijavanje. Mogućnosti kabarea du neobuhvative. Pogotovo u Lijepoj Našoj. Ipak, ističe Lemo, "ne postoji zemlja u kojoj kabare ne bi bio idealna forma za opisivanje društva i društvenih bizariteta". U Hrvatskoj mu inspiraciju pružaju boljke privatizacije, tranzicijska mafija i vladajući mediokritet. "Ali kabare je zapravo najpotrebniji tamo gdje bi bio ili jest zabranjen", dodaje. "Kabare je uvijek bio ispred svog vremena. U našem kabareu ‘Čudo‘ jedan od likova prijeti oružjem za masovno uništenje. To sam pisao prije godinu dana i nisam ni slutio da ćemo sada oko premijere biti toliko aktualni. Vrijeme je, dakle i na žalost, ne za kabare ispred svog vremena, već za kabare o kraju vremena. Bum!"
Točno tako - bum! Kratko i jasno. No jedno je bilo čuti "bum!" prije pedeset, šezdeset godina, u nekom skučenom prostoru marginalizirane scene, podijeliti ga s krugom najbližih i zauvijek pamtiti to jedinstveno iskustvo. Nešto sasvim drugo je čuti "bum!" danas, kad ih osuti sadržajem društvenih mreža čujemo stotinjak dnevno i nekad nam se više čini da od njih ne možemo pobjeći, nego da im se nadamo. Budućnost kabarea je, kao i mnogočega drugog, ističe Lemo, na netu. "Jako puno content creatora u popularnim videima na društvenim mrežama, prvenstveno na TikToku kreiraju, zapravo, digitalni kabare program. Teatralnost, provokativnost, političnost s pjevačkim i plesnim točkama zavladala je platformama. Dobro je da se ljudi na taj način izražavaju, makar i pomodno jer je to idealan način za naći svoj glas i svoju kreativnost. Surfanje TikTokom je algoritramski kabare vatromet. Apropos toga, kada sam otvorio na toj platformi profil Online Cabaret s isječcima iz svojih kabarea, postao sam svjestan koliko mlade publike željne kvalitetnog sadržaja zapravo ne ide u kazalište, a tamo gdje provode vrijeme, npr. na TikToku, tamo im kazalište još nije došlo sa svojim aktivnostima i pozvalo ih na svoje predstave. Ne smijemo biti elitisti, već se boriti za svoju publiku na svim frontama."
"Pravila" su, dakle, sljedeća: odbaciti kazališne i društvene norme, ograditi se od svakog mogućeg vida elitizma i uključiti što je moguće više grana umjetnosti. Ples, pjesma, poezija i gluma samo su neke stavke kabarea. On može ugostiti i DJ-eve, kipare, pantomimičare, čak i content creatore, kako je istaknuo sam redatelj. Na kraju dana, ne kaže se bez razloga "sto ljudi, sto ćudi", a kvalitetan će kabare ugostiti svih sto - pa i još kojeg više.
Da zagrebačka kabare scena obiluje sadržajem, možete se uvjeriti i sami. Samo Ivan Leo Lemo potpisuje njih šest, a sedmi je u nastajanju. Trenutno u sklopu teatra Exit igraju publici silno dragi "Realisti" čiju smo glumicu Niku Ivančić imali priliku intervjuirati, a s redovnim izvedbama ponovno je počeo i zagrebački klub Mint. Nezaobilazan je, dakako, i zavodljivi "Esprit de Paris" Mire Ungara. A Lemov šesti kabare "Čudo" u produkciji Moruzgve, s Matijom Šakoronjom i Ecijom Ojdanić u glavnim ulogama, na scenu izlazi premijerno 5. studenog ove godine. Slijedi mu i "Cabaret Jugoslovenke" koji ćemo gledati iduće godine. Bit će to ujedno i kraj ciklusa, ali, u to ne sumnjamo, početak nečeg novog i za redatelja i za njegovu vjernu publiku - podjednako uzbudljivog, eksplicitnog i neustrašivog.
