U Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u već se dugi niz godina da primijetiti da je etiketa „singl/solo” donekle izgubila stigmu koju, nažalost, još uvijek ima na našim prostorima. Dok se kod nas osobe bez partnera i dalje nazivaju pogrdnim nazivima, tamo se na soliranje gleda kao na gotovo radikalan čin samoaktualizacije. Biti singl ne znači samo nemati partnera, znači jasno i glasno birati sebe jer nam ne treba netko drugi da bismo bili zadovoljni, kao što nas to društvo uči. Pa čak i kad se spustimo na svoju svakodnevnu razinu, možemo primijetiti tragove koje je ostavio „single positivity” pokret. Tu su, prije svega, naši poznanici i kolege koji će nam na vijesti o prekidu s partnerom odgovoriti čuvenom rečenicom: „pa super, sad se možeš posvetiti samoj sebi.” Jednakom analogijom, za ljude koji se nalaze u dugotrajnim vezama često ćemo reći da su „zarobljeni” ili da nešto propuštaju, nešto što bi mogli dobiti kad bi bili solo. Soliranje se uvijek stavlja u opreku s vezama i predstavlja se kao genijalna prilika koju trebamo iskoristiti za taj rad na sebi. Ono je, po svemu sudeći, tu kako bismo postali boljom osobom.
I na prvu se čak može činiti i da to uistinu jest tako, posebno za žene: heteropatrijarhalne institucije zaista stavljaju ogroman pritisak da žene moraju naći (muškog) partnera, a nikako postati „usidjelice” i „stare cure”, što naše društvo promatra kao osobni neuspjeh. Popularna kultura puna je filmova u kojemu je soliranje tek prijelazna faza između dviju veza, gotovo kao tragično stanje u kojem se nismo htjeli naći, s porukom da istinsko ispunjenje možemo pronaći samo u vezama. Da ne pričamo da sama institucija obitelji, prema kojoj se (brojne) veze kreću, nikako nije idealno okruženje kakvim se predstavlja, posebice za majke, s obzirom na to da je nasilje u kućnoj sferi u većini društava i već godinama nepromijenjeno ili u usponu. Bihevioralni znanstvenik Paul Dolan čak je proveo i studiju koja je pokazala indikacije da su solo ili rastavljene žene puno sretnije od udanih, dok je situacija s muškarcima, kao što se lako da zaključiti – dijametralno suprotna. U ovom kontekstu, destigmatizacija soliranja svakako je dobra promjena i označava porast društvene uključivosti, kao i prepoznavanje alternativnih načina života, a time i šarolikosti ljudske ekspresije.
Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Iako je jasno zašto je soliranje svakako legitimna opcija življenja, pitanje je radi li se o „istinskom činu emancipacije”, kao što tvrdi „single positivity” pokret. Slika soliranja kao stanja oslobođenja, osnaženosti i slobode prešućuje jednu tvrdnju koja stoji iza nje: ako nas soliranje ne ispunjava na ovaj način, nešto s našom perspektivom mora da nije u redu. Ako naše soliranje ne izgleda kao blockbuster putovanje u vlastitu srž kroz letove u egzotične zemlje, tulume i kave, nego kao dani ili tjedni bezvoljnog provlačenja kroz stan i naleti plakanja jer smo usamljeni – onda mora da nešto krivo radimo? „Single positivity” pokret u SAD-u ima čak i svoje radikalnije iteracije, u kojima se osobe koje u soliranju ne prolaze ispunjenje krivi da se jednostavno ne trude dovoljno i da su slabe jer im „netko treba da bi bile sretne”.
Međutim, to nikako nije cijela slika situacije. Treba uzeti u obzir da je ovakav glorificirani oblik soliranja nastao uvelike pod utjecajem individualističkih postavki kapitalističkog društva. Nije ni čudno da svoju najveću podršku doživljava upravo u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, državama koje su zbog neoliberalnih politika devedesetih došle do značajne ustaljenosti radikalnog individualizma – društvo kao pojam ne samo da se ne privilegira, nego se samo njegovo postojanje dovodi u pitanje. Kolektivnost iz ove perspektive ne izgleda kao put prema povezivanju s drugima, nego kao distrakcija kojoj je cilj udaljiti nas od samih sebe. Danas sliku takvog tipa individualizma možemo vidjeti baš u ovakvom surovom obliku isforsirane „pozitivnosti oko vlastitog singl statusa” koji potrebu za drugima pokušava prikazati gotovo kao patologiju. U isto vrijeme, građani u anketama masovno govore o svojoj usamljenosti, o tome kako teško vjeruju drugim ljudima, ali i o tome da ne znaju kako bi se s njima zbližili. Iako su solo, brojni pojedinci u tome jednostavno ne pronalaze nekakav navodni ogromni potencijal za vlastito oslobođenje.
Novinarka Sofie K Rosa ukazuje i na samu problematičnost pojma „singl”, ukazujući da on u našim glavama primarno označava nedostatak romantičnog partnerstva, i da bi prema tome aseksualni i aromantični pojedinci po definiciji uvijek solirali – što naravno nije točno. Rosa tvrdi da je ovaj pojam samo iluzija koja sakriva da su naši životi, bez obzira na prisutnost ili odsustvo romantičnih odnosa u njima, isprepleteni s drugima i puni značajnih odnosa na svakodnevnoj bazi, od prijateljskih do obiteljskih i profesionalnih. To što naše društvo stavlja primat na samo jedan tip odnosa iz cijeloga spektra međuljudskih konfiguracija nikako ne znači da se to događa s bilo kakvim legitimnim razlogom.
Zanimljivo je i kako se u cijelu priču uplela pandemija: iako smo se na početku znali nadati da će ona dovesti do pozitivne promjene, neke vrste izjednačenja i zbližavanja ljudi, dogodilo se upravo suprotno. Pandemija je prokazala svijet koji leži ispod naših idealiziranih uvjerenja, a tako i ideju da bi nam jedna osoba mogla udovoljiti sve životne potrebe. U svijetu gdje smo vezani za vlastite privatne svjetove bez mogućnosti kretanja, imati jednu osobu ne čini se pretjerano velikom utjehom, jer postajemo svjesni koliko nam trebaju ljudi koji nam u puno slučajeva neće biti dostupni za kavu, razgovor, čak nekad i telefonski poziv. U isto vrijeme, ljudi teže stupaju u nove odnose nego prije, naviknuti na velike količine samoće i boravak u prostorima sigurnosti, poznatog i rutinskog. Čini se kao da je samo soliranje postalo kao gordijski čvor koji ne možemo prerezati i shvatiti radi li se zaista o obliku emancipacije ili pak o prikrivenom udaljavanju od drugih ljudi.
Međutim, i ovdje se nalazimo pred vrlo pojednostavljenom slikom problema. Soliranje i veze, naposljetku, nisu zapravo pitanja „s kim” i „kako”, iako se prividno takvima čine. U većoj mjeri, soliranje je pitanje vremena, odnosno „kada”. Svi ćemo proći kroz periode usamljenosti, kao i kroz periode vrlo bliskih i intenzivnih interpersonalnih odnosa. Možda se svi malo previše oslanjamo na taj „međuosobni” aspekt našeg postojanja – kao da će partner (ili manjak partnera) uistinu dati smisao našim životima. Istina je zapravo da taj smisao nastaje iz nekih skroz drugih stvari. Osim našeg utjecaja i postupaka, tu su tolike količine vanjskih faktora i okolnosti na koje nemamo utjecaja. Možda je najbolja stvar koju možemo napraviti – raditi na poboljšanju okolnosti za nas, ali i za druge, odnosno, iskoristiti vrijeme koje nam je dano, neovisno nosi li ono sa sobom partnere ili ne.
Trebamo usto imati na umu kako i naša želja za različitim tipovima partnerstva teče i mijenja se ovisno o našim okolnostima, senzibilitetima i potrebama. I naši su osobni uzroci soliranja, dakako, različiti. Nije isto solira li netko jer želi uživati u „slobodi” i „mogućnostima” svog života kao netko tko solira jer naprosto – nema druge mogućnosti. Bilo da ste sramežljiva osoba u novoj državi, netko inače vedar s kim je partner prekinuo ili osoba koja je izgubila nekog jako bitnog – vaše će vam osobne okolnosti prije ili poslije donijeti osjećaj usamljenosti. I ona neće uvijek biti popraćena osjećajem ispunjenja, moći ili mogućnosti, i definitivno neće uvijek biti prilika za deset novih hobija i „život kakav ste prije htjeli”. Nekad će usamljenost biti vrlo bolna i činit će se da ne vodi ničemu osim povećanju same sebe.
No jednako tako, i veze će se pojaviti u našem životu, u različitim oblicima. Sjetite se – pitanje nije „kako”, pitanje je „kada”. Velika je istina da, bez obzira na to koliko bili fokusirani na interpersonalne odnose ili na svoju poziciju u njima, jedino što zapravo u svemu tome imamo je vrijeme, a s vremenom sami biramo što ćemo i kako ćemo. I jednako kao što soliranje ne mora biti vrijeme emancipacije i osobne slobode, tako i veze ne moraju biti vrijeme ograničavanja samih sebe i padanja u štetne obrasce međuosobne dinamike. Može se činiti da smo napravili puni krug i došli do točke gdje istinsku emancipaciju predstavlja upravo bliskost i intima međuljudskih odnosa? Nismo – jer emancipacija je manje ovisna o našim međusobnim odnosima, a puno više o tome u kojoj mjeri imamo osjećaj da možemo živjeti onako kako želimo. A to možemo i u vezama i kad smo solo, stoga nema ni potrebe da se ograničavamo na jednu ili drugu opciju. Možda najljepša stvar međuljudskih odnosa je to koliko su usko vezani uz vrijeme i to kako će se mijenjati kao što se i mi budemo mijenjali. Ovo nam je podsjetnik da ne moramo priželjkivati nešto što u tom trenu nemamo, jer uvijek imamo sve što nam treba da živimo autentično i budemo ono što jesmo – neovisno o tome tko je ili nije s nama.
