Roman "Hadrijanovi memoari" moderni je klasik pisan u epistolarnoj formi, a predstavlja nam "refleksije" rimskog cara Hadrijana. Car je, recimo to tako, posvećen filozofskom meditiranju. Na zalasku je svoje političke (božje?!) moći. Iza njega je nataloženo impresivno životno i vladarsko iskustvo. Nasljedniku Marku Aureliju priopćava univerzalne istine o čovjeku, našoj sudbini, ali i mjestu u univerzumu.
Ideja prolaznosti dominira ovim zaista remek djelom. U ovom opsežnom pismu koje car Hadrijan (76. -138. g.) piše svome unuku, posinku svoga posinka Antonina, i budućem vladaru Marku Aureliju, sam pripovjedač ima šezdesetak godina te boluje od neizlječive bolesti i svjestan je da se bliži kraj njegova života. Marguerite Yourecenar uspjela je vrlo dosljedno i detaljno opisati vrijeme, okruženje i duh dalekog Rimskog Carstva. Kako joj je to uspjelo? Predanim radom! Naime, dugo je i detaljno proučavala svu dostupnu povijesnu građu. Uz roman je objavila "Radnu bilježnicu" te važnu "Bibliografsku napomenu", gdje navodi sve povijesne izvore kojima se služila kao i sumnje i razmišljanja koja su joj se uspostavljala tijekom pisanja.
Inače, Yourcenar je autorica koja je na bogatoj tradiciji francuske memoaristike i povijesnog romana stvorila ovo kapitalno djelo svjetske književnosti. Rodila se u Bruxellesu 1903. godine, u aristokratskoj obitelji. Kao mlada, već sa šesnaest godina, odlučila je postati književnicom. Prvo njezino djelo je "Ikar", vrlo zahtjevna drama u stihovima, zatim "Nova Euridika" i"Pindar". "Hadrijanove memoare" je započela još 1928., a nastavlja ih pisati nakon rata 1948. godine. Nakon tri godine studioznog rada objavila ga je 1951. godine. Francuska akademija, koja broji samo četrdeset članova, prima Marguerite Yourcenar 1981. godine u svoje redove kao prvu ženu u svojoj povijesti. Umrla je na svoj 84. rođendan, 8. lipnja 1987. godine.
Izdvajamo ponajbolje dijelove iz romana "Hadrijanovi memoari"
"Ne prezirem ja ljude. Kad bih ih prezirao, ne bih imao prava pa ni razloga da nastojim njima vladati. Znam da su tašti, neuki, lakomi, zabrinuti, spremni gotovo na sve da bi uspjeli, da bi se proslavili, čak i u svojim očima, ili jednostavno da ne bi patili. Znam da sam i ja kao oni, bar na mahove, ili da sam mogao biti takav.
Naša je velika zabluda što pokušavamo izvući od svakog ponaosob vrline kojih on nema, i što se ne trudimo razvijati u njega one koje ima."
Ili možda ovaj "moment":
"Život je okrutan, to dobro znamo. Ali upravo zato što ne očekujem mnogo od ljudske sudbine, sretna razdoblja, djelomičan napredak i čovjekovi napori da uvijek počinje iznova i nastavlja, čine mi se pravim čudom što nadoknađuje gotovo nepreglednu masu zala i neuspjeha, nebrige i zabluda. Nastupit će katastrofe i propasti, nered će prevladati, ali od vremena do vremena bit će i reda. Opet će zavladati mir između dva rata, a riječi sloboda, čovječnost, pravda ponovo će ovdje-ondje zadobiti smisao koji smo im nastojali pridati. ...Ako barbari ikad zavladaju svijetom, bit će prisiljeni prihvatiti neke od naših metoda i na kraju će biti slični nama."
