Opraštanje je proces razotkrivanja i otpuštanja ljutnje spram nekoga tko je prouzročio bol. Ovaj proces može biti put do iscjeljenja u mnogim situacijama, budući da je ljutnja često u srži mnogih naših problema i može biti središte niza poremećaja. Model terapije oprosta dovoljno je fleksibilan da se može integrirati u svaki terapijski pristup. Poticanje opraštanja u terapiji, naime, uključuje otkrivanje dubine klijentovog bijesa, postizanje "obveze" da se oprosti i rad na sposobnosti opraštanja. Završna faza ove terapije je otkrivanje "smisla" pretrpljenog, pronalaženje nove svrhe života te istraživanje vlastitih pogrešaka i potrebe da nam drugi oproste. Prisjetimo se barem, za potrebe ovog teksta – 6 potencijalno suvislih argumenata zašto opraštati?
Hajmo ovako: opraštanje stvara prostor za novu ljubav i novi oblik zrelijeg odnosa, kako sa sobom, tako i shodno – s drugim/a. Život bez očekivanja je (zapravo) lakši! Ljutnja i srdžba i bijes i tuga smiju biti pod našom kontrolom, kao i oprost. Lakše preuzimamo odgovornost za svoj život (koji tek s oprostom može postati "naš"). S oprostom ćemo lakše uvidjeti moguće poruke i lekcije iskustva u kojemu smo bili. Naš instinkt za samozaštitom bit će umanjen, pa ćete lakše, mirnije disati. Uloga žrtve ili osjećaj da ste žrtva će se s oprostom umanjiti, postati manje važna, manje će vam pripadati.
A evo još pokoji razlog za opraštanje. Naime, u svojoj knjizi “Oprosti za dobro”, dr. Frederic Luskin, direktor Projekta opraštanja Sveučilišta Stanford, opisao je svoje intimno i akademsko istraživanje opraštanja. Od njega preuzimamo 5 vještina opraštanja: prihvaćanje, emocionalna regulacija, promjena perspektive, empatija i suosjećanje, radikalna odgovornost. Svaku vještinu valja detaljno proučiti.
Luskin npr. koristi daljinski upravljač za TV kao metaforu za odabir kanala koji svakodnevno gledamo pa umjesto da ostanemo na kanalu za pritužbe, valja nam se prilagoditi onome što je ispravno u našem životu: ljubavi, ljepoti i opraštanju. Preporučamo knjigu!
Osobno mi je maštu razigrala moja zamišljena igra s riječi "oprostiti" odnosno "oprosti ti". Kada ju malo raščlanimo - dobijemo poziv koji je duboko empatičan, direktan, nježan i koristan. Možda i ciničan na trenutak. Ali, da, - svi smo stalno "pozvani" na opraštanje. Sebi. Drugima. I tako u krug. It´s never ending story, zar ne? Već ću danas probati (sebi) nešto oprostiti.
