Sjetila sam se neki dan, ni sama ne znam kako, da sam za jedan rođendan u srednjoj školi od prijatelja dobila "Stakleno zvono" Sylvije Plath. Posljednji sam je put čitala tada, još u srednjoj, pa sam pomislila kako bi bilo sjajno pročitati ju ponovno, vidjeti kako ju sada doživljavam. Knjige, međutim, nema.
Ubrzo sam shvatila da sam ju nekad nekome posudila - nekome iz srednje škole, vrlo vjerojatno - i sad ta knjiga naprosto više nije moja. Bilo bi iznimno teško ući joj u trag, iako bih, da ju vidim, znala da je moja jer unutra je i posveta. O tome gdje je sada moja Sylvia nema smisla razmišljati. Jednostavno - više je nema.
Sjetila sam se tada i svih drugih knjiga koje su nekad bile moje, a sada više nisu jer sam ih tako nekada davno, u naletu dobre volje, veselo posudila nekome. Često onda drugi kažu: "Hvala ti, vratim čim pročitam", a ja onda neopterećeno uzvratim: "Ma, sve ok." Ali ne bude ok. Jer nikad ne vrate kad pročitaju. Ili možda - nikad ni ne pročitaju. Još gore!
"Prije sam posuđivala, ali otkad sam ostala bez 'Povratka kralja', pola Harryja Pottera i 'Igre prijestolja', nikad više", kaže Iris. Andrea točno pamti koje tri knjige joj se nikad nisu vratile, a zna i o kojim se osobama radi.
"Od sve tri imam druga izdanja pa nije tolika drama. Ipak, ponekad se toga sjetim, ponovno se uzrujam i onda opet zaboravim", kaže.
Baš kao i ja sa "Staklenim zvonom".
Posuđivanje knjiga plemenit je čin. Knjige nisu jeftine - nisu, doduše, ni skupe, ali i to ovisi o tome koliko su vam bitne i koliko novca imate na raspolganju svaki mjesec za kulturu. Postoje i second hand izdanja koja se na buvljacima ili u antikvarijatima mogu naći za sitne iznose. Bilo bi, ipak, suludo, kupovati svaku knjigu koja vam se čini dobrom ili čiji vam se omot sviđa. A posuđivanje od prijatelja čini se bezbolnim procesom - pročitate knjigu, ne morate čak niti plaćati članstvo u knjižnici i vratite ju na idućoj kavi.
Ili ne.
Shvaćam, sigurno neki od vas misle - čemu ovakvo pretjerivanje? Pa to je samo knjiga, samo stvar! Ako vam je knjiga "samo stvar", onda je puno jasnije zašto nikad niste vratili tu knjigu prijatelju. Knjiga, naime, nikad nije samo stvar, uvijek je povezana s nekom emocijom, a zatim i s nekim periodom našeg života. One mogu mijenjati našu percepciju, mišljenja ili ih samo utvrđivati, mogu nam u jednom trenutku značiti cijeli svijet. Stvarno je istina da možete puno toga saznati iz kućne biblioteke svake osobe; što voli i što ga/ju zanima, je li uredan/na ili ne, kakve vrijednosti ima; jesu li mu knjige samo stvari.
Ako vam neka knjiga nije baš draga, vrlo je vjerojatno da ćete je nekome pokloniti, samo da ne narušava mir na polici. Jednom sam se tako stvarno, stvarno potrudila da jednom bivšem vratim knjigu koja je unosila nemir u meni i u cijelom stanu, iako nije stajala na polici, nego zatvorena u ormaru. Ne zato što mi se nije svidjela, nego jer je bila njegova. Napisala sam mu i posvetu, ali to sad nije toliko važno. Možda je sad kod neke druge djevojke ili ponovno stoji u nekom ormaru.
Naravno, svatko od nas u kućnoj biblioteci ima neku knjigu koju je posudio i nikad nije vratio. Nitko nije nevin.
Možda ste i zaboravili od koga je i kad ste je posudili, možda je od bivšeg ili bivše koje niste htjeli vidjeti nakon svega ili svaki put kad se idete naći s prijateljem zaboravite ponijeti knjigu; prisvojili ste knjigu iz knjižnice i sad se bojite novčane kazne pa se pravite da je vaša... Nedavno me sestra podsjetila da mi je posudila knjigu koju je ona posudila od nekog bivšeg potencijalnog ljubavnika. Iskreno, uopće se toga ne sjećam, ni da sam htjela čitati tu knjigu niti da sam ju uzela. Ali, u svakom slučaju, sad više kod mene nije, a ako je ona u pravu i bila je kod mene, sada je vrlo vjerojatno kod mog bivšeg. Ah, the circle of life!
Postavlja se, dakle, na kraju pitanje - treba li prestati s tom praksom posuđivanja knjiga prijateljima, poznanicima i ljubavnicima?
Jer sasvim je normalno i prirodno željeti podijeliti s nekime ljepotu koju ste doživjeli dok ste čitali, priuštiti nekome to isto uzbuđenje i možda, ako se radi o potencijalnim ljubavnicima i ljubavnicama, pokazati kakvi ste, što volite i dopustiti da vas upoznaju kroz to štivo na neki potpuno drugačiji način.
Kako uopće nekome reći da mu nećete posuditi knjigu? Čini se kao vrlo nepristojna izjava. Nakon nekoliko razočaranja, nisam ipak prestala posuđivati, a nisam ni počela zapisivati kod koga je koja knjiga. To mi se, pak, čini jako sitničavim. Morate nekada i vjerovati ljudima, zar ne? Čak i ako vas razočaraju.
Možda, međutim, treba na sve to gledati na neki romantičan način, da ne kažem lirski; ako knjiga nije samo knjiga, onda ste nekome poklonili puno više od neke stvari. Čak i ako vam to nije bila namjera, to je svakako dobro djelo.
Pa možda je netko tako naišao na moju Slyviju Plath na nekom buvljaku, oduševio se posvetom i odlučio ju kupiti, danima kasnije razmišljajući o tome tko je posvetu napisao i kome. E, o tome bi se već mogla napisati cijela jedna knjiga.
