Svi smo vidjeli Madonnu na Instagramu – Kraljica popa zadnjih je nekoliko mjeseci primarno okupirana preoblikovanjem svog lica različitim filterima. Iako je sama činjenica, kao i njezina izvedba, uglavnom dosta komična, Madonna je zapravo samo poznata osoba koja radi nešto što je brojnim korisnicima smartphonea dio svakodnevice. Svaki mobitel danas ima kameru, a to znači i mogućnost da se uslikani ili snimljeni sadržaj modificira – ne uvijek sa svrhom uljepšavanja, nego nekad izobličenja do neprepoznatljivosti. Daleko od toga da na tome situacija staje; baš naprotiv, pojedini se modeli pametnih telefona danas izrađuju s već „ugrađenim“ filterima, odnosno objektiv se kamere izrađuje tako da već u startu prilikom slikanja modificira svoj objekt kroz izoštravanje, sakrivanje bora, jačanje boja te dinamičnu manipulaciju svjetlom i sjenom. Fotografija je tu samo simptom još većeg fenomena: zrcala u shopping centrima već se godinama oblikuju tako da suptilno modificiraju ljudska tijela, filmovi bez specijalnih efekata gotovo su nezamislivi, i sve se više čini kao da pokušavamo zamijeniti našu surovu stvarnost nekom ljepšom ili boljom verzijom.
Iako nam se fotografija može činiti donekle realističnim medijem koji ima dokumentarnu funkciju, radi se zapravo o puno kompleksnijem fenomenu kojem je dokumentarnost samo jedna od mogućnosti. Denis Butorac naglašava da "fotografija nikada nije objektivna istina. Sama odluka da se nešto izdvoji i kadrira, izbor kuta, svjetla i slično, utječu na istinitost ili objektivnost onoga što fotografija prikazuje". Samim time, treba imati na umu da je fotografija uvijek u startu već donekle fikcionalna, ili "uljepšana", bez obzira koliko se istinitom čini, jer sve što je dio kadra već tvori nekakvu selekciju u odnosu na ono što je iz njega izostavljeno.
Međutim, što kad govorimo o naknadnom uljepšavanju? Je li ono samo prolazni trend? Može se možda činiti, ali treba imati na umu da je uljepšavanja bilo od samog početka fotografije, a tako i prije nje u drugim umjetničkim medijima. "Ljudska tendencija prema uljepšavanju postoji oduvijek, tako da se po tom pitanju ništa neće promijeniti," ističu Senja Vild i Franjo Matković. Dodaju da stvarni problem ni ne leži u samom uljepšavanju, nego nastaje kad su "određene korekcije uključene kao default postavke", odnosno kad već u startu tražimo izmjenu stvarnosti. "Početna stavka bi uvijek trebala biti realnost. Promjena neka bude izbor pojedinca", dodaju.
"Ljudi zaboravljaju da su video i fotografija uvijek služili reklamnoj mašineriji", podsjeća Mare Milin. Samim time, fotografije su od početka svoje komercijalne upotrebe morale biti modificirane kako bi proizvode koje promoviraju predstavile u što ljepšem svjetlu. Franjo i Senja tvrde da retuširanje svoj porast popularnosti duguje i smartphoneima te alatima za obradu dostupnima pojedincima koji nisu fotografi. "Tehnologija se unaprijedila i samim tim omogućila široj populaciji da se igra s "realnošću" i manipulira fotografijom u kojem god smjeru poželi.“ Mare Milin odlazi korak dalje i duhovito dodaje da su mobiteli postali "plastična kirurgija za sirotinju". Mogućnost izmjene stvarnosti sad je svima nadohvat ruke, a ona naravno utječe i na rastući broj zahtjeva koji se stavljaju na profesionalne fotografe.
Drugim riječima, veća potražnja za uslugama retuširanja dovela je i do toga da se od fotografa takva usluga danas prešutno očekuje. Tako je na fotografe pao veći opseg posla koji, naravno, u većini slučajeva nije dodatno plaćen. "Nikada nisam bila fotograf/retušer, ali sam to morala postati, zbog začaranog kruga tehnologije i sve manjih budžeta za fotografiju, u bilo kojem mediju. To se nekada plaćalo posebno, a sada se, zbog toga što se uopće ne poznaje taj zanat - uzima kao zdravo za gotovo", objašnjava Mare.
Ona dobro razumije potrebu ljudi da na fotografijama izgledaju dobro, ističući da "fotografija zna biti jako nemilosrdan medij", osobito za ljude koji nisu fotogenični ili su ulovljeni u krivom trenutku. "Ja sam na njihovoj strani 100 posto. Toliko puta sam bila nesretna jer su me snimili i objavili bez izražavanja namjere i autorizacije", dodaje Mare. Međutim, napominje da ovakvi slučajevi nisu usporedivi s intenzivnim retuširanjem kakvom svjedočimo na naslovnicama brojnih magazina: "Uvijek postoji profesionalan, decentan, stručan način da se cijeli foto projekt fino napravi."
Svi su se naši sugovornici okušali i u umjetničkoj i u komercijalnoj fotografiji, a za potonju je retuširanje nepisano pravilo. "U kontekstu modne fotografije, retuširanje fotografija mi je svakodnevica, ali primarno ovisi o primjeni snimljenih fotografija ili zahtjevima klijenta. Intervencije u fotografije se trudim održati na minimumu i nisam ljubitelj kompleksnih obrada i mijenjanja sadržaja naknadno", kaže Denis. Usto dodaje da "obrada fotografije treba biti u njezinoj službi, kako bi se korigirale tehničke nesavršenosti koje fotoaparat proizvodi".
Franjo i Senja slažu se s ovakvom praksom retuširanja, ističući dvojaku motivaciju prilikom vlastite intervencije u fotografiju. "Jedan je razlog da maknemo detalje koji su prolazni i nebitni za tu osobu, kao što su npr. bubuljice i crvenilo na koži. Drugi je razlog kompozicijski, odnosno da uklonimo ili promijenimo sve što narušava kompoziciju fotografije ili stvara preveliki vizualni šum, primjerice dlačice kose koje padaju preko lica, nabori na odjeći ili nekakvi sitni elementi na osobi ili pozadini koje ne pridonose fotografiji a odvlače pozornost."
Iz iskustva naših sugovornika vidi se da retuširanje primarno polazi od potrebe da se isprave sitne i prolazne nepravilnosti, a ne da se potpuno izokrene nečija struktura lica i ispegla koža. Naravno, nisu sve fotografije retuširane, a na umjetničkoj sceni možemo vidjeti stvarno raznolike fotografske prakse. Naši fotografi ističu dokumentarnu fotografiju, fotografski žanr koji se uglavnom ne izobličava. Franjo i Senja tvrde da je dokumentarna fotografija tu da ostane, naprosto zato što zadovoljava neku drugu potrebu od one za izmjenjivanjem stvarnosti. Mare dodaje da "takve radove nalazimo u magazinima tipa National Geographic i na zidovima galerija, u strukovnim i umjetničkim publikacijama. Publika za to, naravno, još uvijek postoji. Toga će uvijek biti."
Paralelno s razvojem dokumentarne fotografije, Franjo i Senja uočavaju trend "ružne estetike", odnosno fotografiju koja svjesno i namjerno kultivira dojam ružnoće. U ružnoći se pronalazi ne samo umjetnička vrijednost, nego i svojevrsni otpor prema praksama pretjeranog retuširanja. Naglašavanje ružnoće služi da bi se ukazalo na nesavršenost naše stvarnosti, kao i na činjenicu da u njoj postoje puno ružnije stvari od onoga što je predmet fotografije.
Što budućnost nosi za fotografiju? Denis tvrdi da je ekstenzivno retuširanje zapravo informiralo ljude o iskonstruiranosti fotografskog medija: "Sve je veća osviještenost društva o tome da fotografija provučena kroz filter ipak nije realan prikaz stvarnosti, već je kreirana prvenstveno od strane medija i javnih ličnosti". Senja i Franjo vjeruju da ljudi postaju "prezasićeni" stvarnošću koja djeluje izobličeno i nerealno na bilo kakav način. "S obzirom na sva globalna događanja, strahove i lažna predstavljanja, sve više se pojedinaca vraća prirodnosti". Ističu, međutim i da usporedno s time imamo približavanje životu u virtualnoj stvarnosti u kojoj ćemo "vjerojatno izrađivati avatare koji će izgledati kako god zamislimo". Avatari će svakako govoriti puno o tome kako doživljavamo sami sebe, na isti način kao što to danas rade naši profili na društvenim mrežama.
Istu stvar zapravo radi i fotografija. Još od svog izuma bila je ključna za našu samopercepciju. Ona hvata trenutak u kojem smo bili nekako odjeveni, u određenom položaju, s određenim izrazom lica. Kad pogledamo fotografiju sebe, mi je doživljavamo kao prikaz sebe, bez obzira na to što je to prikaz neke prošle verzije nas i naše vanjštine. "Fotografija tehnički bilježi samo vanjštinu, no mi smo puno više od naše vanjštine i u ovom dobu to želimo (i možemo) pokazati. Način na koji fotografiramo i motivi koje fotografiramo pričaju priče i pobuđuju osjećaje te na taj način mogu dati uvid u nešto puno dublje. Tako i fotografija nije samo prikaz nas izvana, nego i „odraz naše estetike, naših tokova misli, načina na koji sami sebe vidimo ili bismo željeli da nas drugi vide. Kroz fotografiju stvaramo vizualni narativ kroz kojeg bismo htjeli da nas vide i razumiju", zaključuju Senja i Franjo.
Jednako tako, u svijetu gdje je retuširanje norma, naša samopercepcija također je na udaru. "Bojim se da smo, previše izbjeljujući zube, postigli to da svijet ima sve više karijesa", govori Mare. Pretjerano uljepšavanje u kombinaciji s društvenim mrežama uvjetovalo je pravu medijsku eksploziju gdje smo bombardirani ogromnom količinom sadržaja, a samim time i s ogromnom količinom fotografija koje iskrivljuju našu percepciju, gurajući nam pod nos neku drugu verziju stvarnosti s kojom naša nefotošopirana lica i tijela jednostavno nisu u skladu. "Kad bolje razmislim, ja uopće nisam kriva zato što mi je percepcija sebe pokvarena i nezdrava. Zasuti smo, grcamo u milijardama nepotrebnih informacija. Nekima nikada dosta, meni već odavno jest", dodaje Mare.
Denis smatra da bi se razvoj fotografske tehnologije mogao usmjeriti prema drugim ciljevima od retuširanja, kao što je sam proces obrade fotografije te olakšavanje fotografske prakse. Po njemu, tehnologija je tu da "omogući brže rezultate svih procesa koje u životu obavljamo, uključujući i obradu fotografija". Zanimljivo je onda promotriti kako stvarna praksa tehnološkog razvoja odlazi u drugom smjeru, onom koji definitivno nosi ogroman i poguban pritisak za cijelo društvo koje se s retuširanim fotografijama susreće, a tako se i suočava sa svojim nedostacima koji to uopće nisu.
"Činjenica je da živimo u medijskoj preplavi, a ne poplavi. A povećana kvantiteta smanjuje kvalitetu", zaključuje Mare. Mogućnost da svaki dan uslikamo tisuće i tisuće selfija, što filtriranih, što retuširanih, što izmijenjenih, mogućnost da to naprave milijarde ljudi diljem svijeta – sve je to jako drugačije od svega što je fotografska praksa značila još donedavna. "Blažena vremena kad je trebalo dobrano posegnuti u džep, nabaviti kameru, proći foto tečaj, snimiti nešto, platiti razvijanje i izradu fotografije, i staviti je u neki album kojem se čovjek istinski veselio", dodaje Mare. Iako su ta vremena iza nas, fotografija je dinamičan medij koji sadrži različite prakse – bit će zasigurno zanimljivo vidjeti kako će se nastaviti razvijati u budućnosti, bez obzira na to koliko se neprobojnom činio njezin filter.
