Njezina emisija uzburkava institucije, uznemirava ljude koji za sebe misle da su "institucija". Vjeruje u beskompromisno novinarstvo, predan rad i odgovorno djelovanje. Ona je - Ivana Paradžiković, voditeljica i urednica emisije "Provjereno" na Novoj TV. U ovomu razgovoru otkrila nam je što za nju znači adrenalin, kako se nositi sa stresom, gdje je posadila drvo, ali i kako se oslobađa straha.
Je li bilo teško preko noći se "skinuti" s adrenalina koji donosi vaš posao?
Nikad više "adrenalina", što je ljepša riječ za stres (smijeh), nisam proživjela nego u posljednjih nekoliko mjeseci. Produkcija emisije kakvu smo navikli stvarati i kakvu su gledatelji navikli gledati, zbog izvanrednih je okolnosti onemogućena i zato je svakoga tjedna trebalo osmisliti potpuno novi koncept. A to znači dane i noći provedene za računalom. Nikakav odmak i odmor, baš suprotno. U prvim danima proglašavanja epidemije, budući da mi nismo mogli stvarati niti putovati, pokušavala sam pronaći dokumentarce svjetskih televizijskih produkcija i to iz područja koja su bila žarišta virusa: od Wuhana, preko Bergama pa do Španjolske.Trebalo je ljude educirati, osvijestiti, pokazati slučajeve zemalja koje su najgore prošle, pokazati im svojevrsni worst case scenario. Kolega montažer Jan Čerfalvi koji je zadužen za postprodukciju, kolegica iz programa Nina Mikola i ja smo iz tjedna u tjedan i to u svega par dana uspjeli iz mora dokumentaraca pronaći baš ono što smo tražili, prilagoditi ih, sinkronizirati, premontirati. Nina mi je znala kroz smijeh reći: "vi ste posve ludi", aludirajući na mene i Jana jer mi takvim tempom radimo već 13 godina. Sve ovo što smo mi uspjeli za nekoliko dana napraviti je proces koji može trajati i mjesecima. Tako da je bilo jako stresno. Ali, kada znaš za što radiš, kada tvoj trud ima viši smisao, onda je cijena koju plaćaš osobno manje važna.
Edukacija je vrlo važna funkcija televizije, koja je nekako zanemarena, ali u kriznim, teškim vremenima, i sustav vrijednosti se resetirao. Cijenjeni su postali znanstvenici, mase su počele slušati ljude iz struke koji imaju itekako što pametno za reći. Dobar je to bio osjećaj. Zvali su me kolege da pohvale izbor, nazivali me kroz šalu Džiki Hadžiselimović. A onda se proteklog tjedna dogodilo ono o čemu sam priželjkivala puno godina - napravila sam svoj prvi dokumentarac. Priča je čudesna, čim sam je čula, znala sam da ću ja to napraviti. Akcija spašavanja beba iz Petrove bolnice je ravna priči o prizemljivanju aviona na rijeku Hudson, toliko čudesna. Svi su plakali od ganuća, a ja dobila priliku, nakon sto godina, vratiti se na teren. Kada si u novinarstvu, početak i kraj svega. Kakav studio, kakvi reflektori. Među ljude, tada srce poraste za broj.
Kako je izgledala vaša izolacija?
Osim što sam puno radila, provela sam neke od najljepših trenutaka života sa sinom i mojim buldogom Titom.
Slažete li se s onima koji kažu da su posljednja dva mjeseca bili prilika za preslagivanje prioriteta, "povratku sebi"?
Apsolutno se s tim slažem. Ja sam tip koji nikada ne sjedi na kauču, nemam za to vremena i nikada nisam u kući. Ovo me je vrijeme prikočilo. Ostala sam sama sa sobom, a kao da sam cijeli život bježala od tog suočavanja. Počela sam meditirati, čitala sam jako puno. Znala sam ležati na travi i satima promatrati u tišini kako ptice lete. Posadila sam svoje prvo drvo kod prijateljice, u njezinom dvorištu, gdje smo često odlazile u osamu. Promijenila sam se, definitivno više nisam ona osoba od jučer.
Koliko ste se bojali? Kako se inače nosite s neizvjesnim životnim situacijama?
Potres me izbacio iz kolosijeka. Oduvijek sam smatrala kako je život posljedica odluka koje sam donosiš, a tada sam zapravo prvi put shvatila da ništa ne kontroliram, da je sve tako relativno i prolazno. Jako sam se bojala. Svaku noć kada bih legla u krevet, te su mi misli prolazile kroz glavu. Ali onda shvatiš da život mora teći dalje, da na to ne možeš utjecati, ne možeš se zaštititi, ne možeš spriječiti pa se prepustiš životu i otkačiš strah. Zahvalna sam, što u teškim trenucima, razum i logika preuzmu posve kontrolu nad mojim životom.
Na koji način razmišljate o novinarstvu kod nas? Kako vidite mjesto žene u današnjem medijskom krvotoku?
Ova pandemija je podsjetila koliko je novinarstvo važno. Mi smo čuvari demokracije u društvu. A tu ulogu watchdoga, nekako iz iskustva, najrevnije i najhrabrije izvršavaju ženske članice moje redakcije. Ema Branica i Ana Malbaša, dvije su neustrašive novinarke koje poznajem. Izazovi i prijetnja su nam copy-paste novinarstvo, brzina, površnost, jurcanje za klikovima, podilaženje masama, fake news. S tim se problemima svakodnevno suočavamo.
Kako se zadržava novinarski integritet u današnjem društvu?
Ustrajnošću.
Kako se oslobađa straha u ovakvom javnom djelovanju?
Vjerom.
S kojom vrstom stereotipa kao žena i danas pregovarate? Što i dalje ne vjerujete da vas se pita ili propituje u vašem poslu?
Ostajem svaki put iznenađena kada me se pita o mom privatnom životu. To mi je pljuska nakon toliko godina predanog posla i rada.
Što mislite, zašto se često može čuti da je "žena ženi vuk"? Često su upravo najveće protivnice ženskih prava – žene. Zašto je tome tako?
Zanimljivo mi je bilo objašnjenje psihologice, zašto su najčešće žene te koje najglasnije komentiraju, omalovažavaju, vrijeđaju neku ženu žrtvu. Pogledajte malo komentare na neke članke, ja svaki put ostanem zabezeknuta. Odgovor leži u tome što su i same nekada bile žrtve i tako se izdižu iz te uloge, pozicije žrtve i postaju moćni nasilnici. Ne znam jesam li to dobro interpretirala, ali to je ono što sam ja shvatila i što mi se urezalo kao logično objašnjenje tog fenomena. Ali, to je ako ćemo generalizirati. U mom životu ima mnogo predivnih žena koje su mi, metaforički, i držale ljestve i pružale ruku.
Jeste li strogi sami prema sebi?
Najstroža. Shvatila sam da je vrijeme da malo popustim.
Što je za vas prijateljstvo, a što ljubav?
Lojalnost. Brutalna iskrenost. U ovih 40 godina, dosta ih je i otpalo putem. Rekli bi mi da sam isključiva, stroga, principijelna, ali u tim stvarima, smatram da nema mjesta nijansama. Riječ je o sustavu vrijednosti koje morate zajedno dijeliti. Ovo što mi je ostalo prijatelja u životu, svaki dan da zahvaljujemo svemiru na njima, ne bi bilo dovoljno. Iskreni prijatelji su, kako kažu, besplatni terapeuti.
Kako se odmarate, rekuperirate?
U prirodi. Što sam starija sve više volim mir i tišinu.
Što će vas uvijek rasplakati, a što nasmijati?
Pa ja svako malo plačem i to me nije sramota priznati. Plačem na glazbu, svaki put kad čujem Urbanovu "Iskru", suza suzu stiže, plačem na priloge Maje Medaković, plačem na filmove, ali plačem vam ja i od sreće. Kada je sve na svom mjestu: kada lastavice cvrkuću iznad prozora, topli povjetarac razmiče zavjese i otkriva pogled na pučinu, kada osjetim ponos zbog čovjeka kakvog sam odgojila - ajme, toliko je dobrih razloga za pustiti suzu.
Malo brzopoteznih pitanja:
Omiljena dnevna aktivnost?
U posljednje vrijeme - vožnja bicikla.
Omiljeni rituali?
Dizanje u zoru i čitanje knjige dok grad još spava.
Omiljena gastro delicija?
Nisam izbirljiva.
Omiljeni dizajner?
Sve hrvatsko! Mateyaneira, Alduk, Krie, Hippy garden, Mura.
Omiljeni komad odjeće?
Odijelo.
Omiljena serija?
"True Detective", prva sezona.
Omiljena knjiga?
Polovica žutog sunca, Nevjernica, Norveška šuma, Prolazim kroz zidove. Tek sam počela nabrajati, ne mogu izdvojiti jednu!
Omiljena glazba?
Jedan dan mi zapne u uhu nova pjesma od Rundeka, drugi koreanska Peggy Gou, pa treći Pearl Jam, a četvrti Darkside.
Modu doživljavate kao?
Zabavu.
Definicija glama za vas je?
Pametno, samouvjereno i duhovito je definitivno glamurozno!
