Ivica Prtenjača je na poleđini ove knjige napisao: "Njegovi su rubovi svijeta, tog sve gorčeg kolača što ga zovemo Europom, tog sve osamljenijeg i zlokobnijeg prostora iz kojeg je potekao, kroz koji jedino Neretva sijeva kao smaragdno svjetlo. Sve ostalo zastire tama. U toj tami, i tuđoj i našoj, i pojedinačnoj i zajedničkoj, stoji jedan visoki, zgodni mladić i srče pjenu iz pune čaše piva, u svojim velikim rukama pretače i dobrotu i zloću svijeta, postavlja pitanja, tek rijetko nudi odgovore. I zapisuje. Zapamtite ga, Srđan Gavrilović se zove."
A tko je on? Skromna biografija (ali ne i odgovori pred vama) kaže da je rođen u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča "Ljetne himne" objavio je 2015. godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji. Pročitajte što je rekao o vlastitoj drugosti, vlastitim potragama i izmišljanjima...
Potraga za pripadanjem je jedan od podtekstova vaših nedavno objavljenih kratkih priča. Što želimo od ideje pripadanja? Što vam se čini?
- Smatram da svi težimo nekom obliku pripadanja. Alijenacija je temeljni oblik neukorijenjenosti koji nas već prati kroz vjekove i javlja se kao prirodna posljedica egzistencijalne nevolje. Egzistencijalistička književnost 20. stoljeća na dobar je način obradila tu temu, ponudila određene odgovore, ali čovjek ni danas ne uspijeva uočiti samu svrhu života i važnosti svog postojanja u neprijateljskom svijetu. Čini mi se da su kaos, uništenje i strah mnogo veći nego ikada prije. Ideja pripadanja nam je potrebna da prigušimo ropstvo kojem smo podvrgnuti i donekle umirimo shvaćanje da ovako izolirani nemamo nikakve šanse za opstankom.
Autofikcija, ako se vaše priče tako smiju odrediti – obraća se ponajviše samom autoru. To je taj kontinuirani dijalog sa samim sobom, koji nikada ne prestaje... Kakav ste sami sebi kao protagonist, pripovjedač? Možete li uključiti autorefleksiju na "najjače"?
- Autor stvara priču, pripovjedač priča a lik živi. Taj redoslijed prati i Anderlecht. Priča je dim i ogledala, magija i iluzija koja to prestaje biti kad možemo vidjeti iza tih zavjesa. To su glavni izazovi pripovijedanja. U protagonistu vidim svoje odlike i on je duboko povezan s mojim manama i strahovima. Mnogo je emocionalne istine utkano u bezimenog flâneura, on je stvoren kao odgovor na potragu za smislom u vremenu goleme neizvjesnosti koja se kotrlja iz svih pravaca svijeta. U zbirci se zrcali gubitak kontakta individualnog JA sa željama, očekivanjima i društvenim obrascima koji su po svojoj prirodi nametnuti i opresivni prema idejama slobode našeg protagoniste.
Što je, po vama, put u "istinolikost", u "vjerodostojnost" u književnom?
- Ne znam, mogu reći da uopće ne razmišljam o tome dok pišem. Za mene je fikcija stvarnost koju je potrebno naseliti likovima u koje ću prije svega ja osobno vjerovati. Zato skoro nikad ne mijenjam imena stvarnih ljudi, ne skrivam intimu i trudim se simbolikom oblikovati čvrste točke, uporišta te vjerodostojnosti.
Jeste li strahovali od nužno klišejiziranog pogleda tog Drugog kojeg ispisujete? Taj Drugi je odmetnik, azilant ali i pomodan subjekt – književnost ispovijesti i osviještene (pa i prisilno interpretirane) drugosti je vrlo IN. Slažete li se i što mislite o toj konstataciji?
- Nisam strahovao, iako svjestan da je to, kako je rekao već jedan drug kritičar, još jedno ispitivanje post-beatničkih prostora, ali sada s novom dimenzijom belgijskih maglenih provincija koje su dale poseban šmek zbirci. Protagonist je još jedan u nizu nesnađenih post-beatnika, ali je opet na drugačiji način svjedok da je već sve završeno i pitanje je hoće li više išta početi. Pisao sam znajući da ću ostati u ratnim - poratnim - tranzicijskim prostorima, da je taj krug već malo zasićen, ali da je moje iskustvo jednako važno. Taj Drugi, kako ga nazivate, posjeduje stvaralački nagon i uništavalačku strast prema svemu što voli, cinik je i nihilista, svjedok turobne budućnosti.
Andrić, Šoljan, Valjarević, Dovlatov neki su od autora koje ste spominjali kao one koji su gradili vaš književni identitet. S kim se dogodila ljubav, a s kim ljubomora i zavist? Kako razgovarate sa svojim uzorima?
- Svi navedeni autori u meni su podigli litice. Čitajući ih, otkrivao sam kako ovladati tekstom, ujedno se uzdizao iz banalnosti svakodnevice da vidim zaklonjen horizont. Vrijeme provedeno uz njihova djela osvijestilo je sposobnost i moć književnosti da oslobodi sve one koji se osjećaju napušteno i usamljeno na svom kreativnom putu, ali i generalno. Mogu slobodno reći da ne osjećam zavist, možda samo nesigurnost da možda neću nikada biti duhovit kao Dovlatov, ili suptilan poput Šoljana. A s njima bih volio razgovarati onako kako to čin lik Owena Wilsona u Allenovom "Midnight in Paris".
Je li vam počela Belgija pripadati? Koliko ste ju izmislili/prilagodili sebi? Kako gledate na taj omjer?
- Vjerujem da svi gradimo imaginarne prostore i narative koje vezujemo za određena mjesta. Tako postoje i imaginarni Mostar, Sarajevo, Zagreb. Temenos gdje su pohranjene sve uspomene jednog vremena i ograđene zidom u koji ne može proniknuti ružna slika. Belgija mi pripada koliko i čovjeku rođenom tamo. Ja sam iz tog toposa izvukao sve ono što mi je pružilo ruke i od njega stvorio vlastitu verziju teritorija u kojemu se krećem. U Anderlechtu se isprepliću ushit putovanja i okrutnost izmještenosti. Narator često traži kuću daleko od kuće i u par navrata pronalazi njene otiske na pejsažima. Sve što je ugrađeno u tekst, odraz je omjera proživljenog i onoga što je nedostajalo za potpuniju sliku današnje Europe.
Vaše ime i prezime nije pripadalo nikome u onom niti ovom Mostaru, ali vjerujem da su ga željeli svojatati – kako je iz geografske udaljenosti gledati ove naše identitetske rupture i iste prepoznavati u novim okvirima života?
- Tom izjavom sam htio ukazati na ljude koji se nisu mogli, niti željeli plemenski opredijeliti u vremenu jasno iscrtanih granica. Svakako da je postajala ta jedna, skoro egzotična nota drugačijeg i zbunjujućeg identiteta s obzirom na to da sam iz miješanog braka, razvedenih roditelja i živio sam u nejednakosti podijeljenog grada. S druge strane, svoj identitet sam lukavo koristio da otvorim mnoga vrata i zadobijem povjerenje radeći kao prevodilac/fixer za strane filmske produkcije, osuđene da po neprijateljski nastrojenim mjestima traže razumnost i suradnju na temu rata i genocida, zločina generalno. Točnije, bio sam ovaj ili onaj, ovisno o crkvi u selu. U Belgiji sam opet naišao na podjele, nacionalne tenzije, rasizam. Distanca nam omogućava da uvidimo da su ljudi svugdje više - manje isti i da gdje god da odemo vjerojatno ćemo naslijediti tuđe traume.
Proces rada je bio dijelom novinarski, dijelom antropološki? Kakva je bila književna obrada, odnosno kada vam se čini da je ona nastupila? Prije namjere o autofikcijskom "ulazu"...?
- Putujući kroz gradove i mjesta, dopuštao sam da se tekst nagomilava u nutrini i mobitelskim zapisima. Skicirao sam najvažnije točke i polazišta, kostur zbirke u hodu. Koristio i fotografiju kao zamrznutu sliku iz koje ću ispisati cijelu priču. Pojedine razgovore s likovima sam čak snimao, samo da bih poslije u tim audiozapisima pronašao previše istine za fikciju. Priče su izlazile iz mene i slagale se jedna na drugu skoro dvije i pol godine. Posljednju, smještenu u Amsterdam, napisao sam i dovršio pod velikom anksioznošću, uvidjevši koliko je ponekad teško iznijeti kraj, točnije, pomiriti se s tim da je jedan ciklus završen i beznađe odmah iza ugla.
Želite li s nama podijeliti nove književne žudnje, potrebe, realizacije? Kada opet ulazite u bitku "postajanja piscem"?
- Za sada jedino znam da trebam nastaviti pisati, i ne čekati sedam godina da objavim novu knjigu. Imam nedovršenu zbirku poezije čiji se broj pjesama svakodnevno uvećava, ali roman ostaje novim izazovom. Potreba da čitam ponekad je veća od one da pišem. Jasno je, nema jednog bez drugog. Pozicija pisca je često iscrpljujuća, ne toliko zanatski koliko emocionalno. Barem kod mene, procesi stvaranja izazivaju požare na polju strpljenja i samokritike, dok čitanje oslobađa, hladi zgarišta.
