Roberta Milevoj plesna je umjetnica, od nedavno i studentica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Do sada je osvojila Nagradu hrvatskog glumišta 2010. za najbolju žensku ulogu u predstavi "NASTUP" kao i produkcijsku nagradu 28. Tjedna suvremenog plesa 2011. za predstavu "Roberta, Roberta". Radi i kao koreografkinja i pedagoginja suvremenog plesa.
"ROB3RTA" je treći u nizu solo radova ove plesačice i koreografkinje koji se nastavlja na predstave" Roberta, Roberta" (2010) i "Opet Roberta" (2013), a bit će predstavljen na Međunarodnom plesnom festivalu "MONOPLAY" koji se održava u Zadru.
U dosadašnjem stvaralaštvu bavili ste se propitivanjem odnosa između izvedbe i koreografije kao mjesta susreta prirodnog emotivnog iskustva s umjetnim prostorom izvedbe. Što za vas kao izvođačicu znači "prigodno emotivno iskustvo"?
- Ako podrazumijevamo da u scenskoj izvedbi "djelo" koje radimo nije reprezentacija nas samih već onoga što činimo u kazališno-plesnom kontekstu, onda mjesto od kojeg polazim prije izmještanja neke ideje nazivam "prirodnim emotivnim iskustvom". U širem smislu, svatko posjeduje svoj osobni sadržaj kao potencijalni prostor dijaloga s drugima, samo je pitanje na koji način će to učiniti. Ja sam izabrala ples kao sredstvo izražavanja.
Često ste autotematizirali svoje autorsko mjesto, svoje ime – što su vam dale te umjetničke autorefleksije?
- Baš to. Umjetnička autorefleksija bi bila cjelokupni rad na sebi kao autorici i izvođačici. Moje pravo ime je Roberta, dok u predstavama odabrani naslovi propituju izvedbeni sadržaj u kontekstu subjekta koje sam odlučila tematizirati.
---Na koji način osobni emotivni doživljaji, sjećanja i unutarnji monolozi mogu postati uporištem za solo plesnu izvedbu? O kojim se sadržajima posebice radilo?
- Često je to određeni period u životu kojeg smatram važnim uporištem za inicijalnu ideju neke svoje solo predstave. Neka potreba da uđem u dijalog s osobnom situacijom, a neminovno i doživljajima (emocijama) u takvim prilikama. Rekla bih da je rad na predstavi trenutak kada to iskustvo transponiram u mišljenje i utjelovljujem dragocjene trenutke.
Što je bilo lako "prikazivo", a što ne?
- Prikazivo je ono što smatram da je koreografski zanimljivo, koliko god ponekad takvi sadržaji za mene znaju biti "intenzivni". Ako me se tiču duže vrijeme mogu biti važni za proces koji stvaram i općenito objasniti zašto nastaje neki koreografski rad. Tako doživljavam i gledam na umjetničko stvaranje.
Kakav je život samostalne umjetnice -izvođačice u ovoj krizi? Koji su se izazovi uspostavili i koje su se strategije razradile?
- Na svoj život gledam kao proces iskušavanja, učenja i spoznaje. Isto tako vidim sebe u poziciji samostalne umjetnice - plesačice. Ja sam osoba koja teži "najboljem" u svakom trenutku, ali takav stav ponekad ukazuje na nemogućnosti promjene ili mogućnosti vizioniranja. U tom smislu napravljeni su neki koraci po pitanju infrastrukture, ali za vidjeti je što će učiniti vrijeme koje je pred nama. Kako kaže jedan cijenjeni plesni umjetnik prije par dana: "Ništa više neće biti isto".
Trenutno pohađate preddiplomski studij plesne umjetnosti, nastavnički smjer na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako je došlo do te odluke i jeste li strahovali od mogućnosti da vas, s obzirom na to da ste etablirana umjetnica, možda neće primiti?
- Bila sam jako dugo godina na suvremenoj plesnoj sceni i radila veliki broj projekata i suradnji. U jednom trenutku sve se posložilo tako da "stanem na loptu" i pomislim što dalje u četrdesetima. Otvorila se mogućnost studiranja na Odsjeku suvremenog plesa - nastavnički smjer, a sam naziv tog usmjerenja inspirirao me zamisliti kako će izgledati moja plesačka budućnost. Nakon Preddiplomskog studija, planiram upisati specijalizaciju i nadam se da ću moći zakoračiti u post- zrele godine kao plesna umjetnica. Nisam se bojala da neću proći prijemni, ali mogu javno podijeliti, da sam bila zadnja na listi. Po mom mišljenju, etablirani umjetnici postaju još sretniji ako rade na sebi.
