SELMA SELMAN umjetnica je romskog podrijetla iz Bosne i Hercegovine. Inače, isticanje podrijetla poprilično je neukusna odluka u predstavljanju bilo koga, no u ovom slučaju činim iznimku jer je uspjeh ove umjetnice kao umjetnice ujedno politički uspjeh – individualke nasuprot sustava. Individualke s karakteristikama koje ovi naši krajevi određuju kao manjinske, Druge. BA studij lijepih umjetnosti završila je pri Slikarskom odsjeku Sveučilišta u Banjoj Luci 2014., a 2018. je magistrirala pri Sveučilištu Syracuse (New York, SAD) na diplomskom studiju transmedijskih, vizualnih i performans umjetnosti. U svom umjetničkom radu beziznimno teži štititi i osnaživati žensku tjelesnost te pridonositi međusobno solidarnoj, zajedničkoj (samo)emancipaciji potlačenih žena. Njena potraga za upotrebljivim, suvremenim vidovima političkog otpora raste iz osobnog iskustva potlačenosti različitih razina i smjerova. Selma Selman također je osnivačica organizacije Marš u školu, koja predano radi na podupiranju romskih djevojčica diljem svijeta, ugroženih isključivanjem iz društva i siromaštvom. Godine 2014. dodijeljena joj je nagrada Zvono za najbolju mladu umjetnicu u Bosni i Hercegovini do 40 godina (priznanje je dio mreže Young Visual Artists Awards) te nagrade Radoslav Putar (Hrvatska), Mangelos (Srbija), OHO (Slovenija). Primila je i nagradu manifestacije Trieste Contemporanea te je bila nominirana za priznanje Forbes 30 Under 30 Art & Style.
Kako biste predstavili svoju priču, svoju životnu priču? Znam da to sugerira identitetsko, iznova – određivanje.
- Zanimljivo je kako gotovo svaki intervju koji sam radila do sada počinje istim pitanjem. Kao da je to moja zamka. Ljudi jednostavno žele da ponovim kako sam Romkinja i da moji radovi govore o mojem teškom djetinjstvu. Moja životna priča nije samo od egzistencijalne forme nego i paradoks u kojemu koristeći moć "nemoći" postajem nenormalno normalna.
Kako biste opisali svoju politiku izvedbe?
- Vrlo iskrenom, realnom, moćnom i opasnom.
Što je temeljni motiv vašeg umjetničkog djelovanja?
- Niz mojih radova artikulira transmutaciju vrijednosti između obiteljskog rada na reciklaži metalnog otpada za preživljavanje Roma i mog konceptualnog rada kao umjetnice koja skuplja procese i simbole. U svojoj socijalnoj praksi istražujem pojmove ugnjetavanja, erotike, patrijarhata, ženstvenosti, ženskih prava, želja te intimnosti i međuprostora koji su između kolektivnog i osobnog djelovanja. Koristim medije za seciranje granica identiteta, vrijednosti, zakona postavljenih meni, mojoj familiji i mojoj zajednici.
Koji su vaši feminističke stavovi?
- Svatko ima pravo na obrazovanje, odabir partnera, ljubav, sreću, političke stavove.
A klasni?
- Ne dijelim ljude na crne i bijele, pomiješala sam boje i postala junakinja. Na kraju koncept rase i klase nije dovoljan da opiše ni vas ni mene.
Kako vaši procesi izgledaju, odnosno umjetnička istraživanja?
- Moja istraživanja usmjerena su na tradicionalne i na novomedijske eksperimente unutar kojih istražujem mogućnosti koncepta "superpozicijskog intersekcionizma".
Iskustvo New Yorka, u kojemu ste studirali i živjeli, kako se može sumirati?
- Grad u kojemu se osjećam najbolje, ali isto tako grad u kojem se rano stari. Obožavam New York i mislim da je sasvim drugo iskustvo kada tamo živiš, a drugo kada ga samo posjetiš. Jednom je jedna moja prijateljica, divna umjetnica Sandra Dukić, rekla da je New York kao najbolji ljubavnik, sve ti uzme i sve ti da, odeš kući praznih džepova, a sretan.
Jedan od fokusa u vašem djelovanju i dalje je odgoj romskih djevojčica, nezgodno je pitati, ali - koji su izazovi? Primarni, sekundarni?
- Nije mi fokus na odgoju romskih djevojčica, već na njihovu obrazovanju. Rijetko kada imam problem s djevojčicama, a mnogo ih imam sa sustavom u kojem živimo. U svom dugoročnom projektu Marš u školu stipendiram romsku djecu koja se suočavaju s problemima siromaštva i dječjih brakova.
Do sada je kroz projekt stipendirano devet romskih djevojčica i tri dječaka. Kada se vaša umjetnost okarakterizira političkom, što vama to znači? Meni je svaka inherentno politička.
- Svaka umjetnost koja preispituje svakodnevicu u kojoj živimo i njezina načela postaje indirektno politička. Isto tako, ako se politička umjetnost ne smatra političkom, izjava (statement) umjetnika/ce postaje politika.
Koje su temeljne predrasude o Romima, Romkinjama, a koje su vam posebno toksične?
- Samo pričanje o predrasudama mi je toksično. Svi smo svjesni činjenice da predrasude postoje, stvarno ne znam koju bih izdvojila kao posebnu (smijeh).
Jeste li se u bilo kojem društvu osjećali pripadajuće? Vjerujem da i vlastita zajednica zna na jako ružan način ekskomunicirati onoga tko progovara, tko ukazuje na malformacije...
- Ja se osjećam "pripadajućom" svom narodu, zajednici iz koje dolazim, gradu u kojem živim i svijetu. Mislim da nama svima nedostaje malo više strukturnog komuniciranja i edukacije. Nitko ne zna sve, a ako zajedno radimo, možemo pomoći i educirati jedni druge.
Instalacija "Mercedes 310" već godinama je postavljena u Titovu bunkeru u Konjicu. Kako je nastala i što ste njome htjeli otvoriti, prokomentirati? Što je sigurno mjesto?
- Djelo je dio stalne kolekcije Bijenala suvremene umjetnosti D-O ARK Underground. Bunkeri se smatraju sigurnim mjestima jer pružaju zaštitu ljudima koji se kriju od fizičke prijetnje zračnim napadima. U mom životu najsigurnije mjesto je Mercedes 310, jer se moja obitelj izdržava pomoću ovog kombija za prikupljanje i prodaju željeza. Željezna zavjesa nekada je bila simbol ideološkog sukoba između dva sustava osporavanja. Kao takav nije funkcionirao samo kao fizička nego i kao psihološka barijera. Kroz ovaj rad dekonstruirala sam psihosocijalnu "željeznu zavjesu" koja stigmatizira prakse marginaliziranih ljudi kad se simbolično otvore i zatraže teren za ujedinjenje i ravnopravnost.
Video "Ne gledaj u ciganske oči" kojim se reprezentira breme diskriminacije koje Romkinje, posebno na Balkanu, nose kroz život posebno mi je dirljiv. Možete li nam ispričati svoj odnos s tim bremenom, pa makar kroz anegdotu, bol?
- "Ne gledaj u ciganske oči" mantra je hiperseksualizirane žene "Romkinje". Romkinja je egzotična, erotska i uzbudljiva. U isto vrijeme ona je pomalo preopasna, pomalo previše "prljava", pomalo previše poželjna - žena čije će vas oči zavesti. Ovaj rad zasnovan je na stereotipima i predrasudama o romskim ženama. Kao član ove zajednice, kao žena i umjetnica, željela sam izazvati publiku na pažnju protiv diskriminacije i komodifikacije ženskog tijela.
Kakav je život, ekonomski i politički, umjetnice poput vas? Kako izgleda plasman na umjetničko tržište? Možete li ne biti politički angažirana, a ipak dobiti ulaz, prostor u umjetničko polje?
- Mislim da ima dovoljno prostora za svakog umjetnika da se bavi umjetnošću i da bude dio umjetničkog svijeta. Ohrabrujem umjetnike/ce da istražuju nove medije i tehnologiju, a također surađuju - na taj su način umjetnici kroz povijest stvarali nove prostore i nove ideje i forme. Konkretno na Balkanu ima puno sjajnih, talentiranih umjetnika, ali, nažalost, nema puno prilike za njihove reprezentacije.
Gdje vam je sve dom, a gdje se osjećate kod kuće?
- Budući da se naša galaksija kreće 600 kilometara u sekundi kroz svemir, svoj dom smatram konkretnim, kao i život između dvije destinacije - Bosne i SAD-a, ali i kao potencijal za zamišljanje novih mogućnosti između svih bića.
Za još intervjua, komentara, modnih editorijala i ljetnih beauty vodiča potražite ljetni broj magazina Gloria Glam uz koji na dar dobivate učinkovitu masku La PIEL LAB
