Prevoditeljica, komparatistica, spisateljica - Sana Perić naša je nova sugovornica, onomad je vodila blog Rusulica (koji i dalje možete potražiti), onda je stala s tim i napisala, kolažirala knjigu koja nas je zainteresirala. Monáda (Multimedijalni institut, 2020.) njezin je prvi roman u kojemu nudi, kako u najavi piše: "novo viđenje svakodnevice provlačenjem autobiografskih elemenata kroz filter naivne, ali svježe filozofije u kojoj se, kao što sugerira naslov koji evocira mišljenje Giordana Bruna i Leibniza, kozmičko prepliće sa psihičkim." U knjizi možete pronaći dijapazon tema: poput tjelesnosti, ženskosti, ljubavi, rada, odnosa i smisla života. Roman nas svojim izgledom i opremom podsjeća na eleganciju francuskih klasičnih izdanja i knjiga kojima nanosite bol dok ih otvarate. Naime, da biste došli do svake treće stranice - bit će vam (doslovno!) potreban nož ili škare.
Čitajući književnost dobivamo izravan uvid u to što se zbiva kad čitamo, iskušavamo na sebi kako se taj proces odvija – molio bih vas da nam ispričate svoje iskustvo...
- Čitam kao kad jedem čokoladu: s užitkom i sladostrasno. Ako je tekst osrednji, a meni i dalje treba fix fikcije, proždirem ga kao da žlicom jedem Linoladu, a ako je tekst fin, mekan, izbrušen i začuđuje me i vuče, onda ga štedim i grickam kao najfiniju zanatsku tablu koju donesete najdražem prijatelju s puta u Belgiju.
Piscu je, prema Barthesu, jezik problem i zato kako valja čitati neki književni tekst otkrivamo jedino čitanjem tog teksta. Ipak, kako valja čitati vaš tekst /ove, a pogotovo u odnosu na blog Rusulica koji me je oduševljavao neposrednošću i mudrošću....
- Najbolje natašte, a uz sebe je dobro imati bocu crnog vina s jačim muškatnim podtonovima i oštar kuhinjski nož. Nož će vam trebati da knjigu razrežete. Moj urednik Petar Milat smatra da je dobro da se Monádu ne čita u jednom dahu pa je tim razrezivanjem dodatno zaposlio čitatelje. Sada to rezanje čitateljima zadaje najviše problema, ljudi nemaju dovoljno oštre noževe, ili razrezuju po malo, kako čitaju, pa nije svaki rez napravljen uniformno i to ih poslije muči. Tvoja kolegica Antonela Marušić je došla na ideju da se obrati svom mesaru, ali nije znala kako bi on reagirao na tu molbu.
Kako se nosite s opasnošću da se vaše tekstove čita u autobiografskom ključu?
- Opasnost je velika, moje tekstove je najbolje čitati u violinskom ili pomoću francuskog ključa, ali kada to nije moguće, u redu mi je da se čitatelj/ica posluži ključem kojeg ima pri ruci. Ne skrivam da moja autofikcija nije toliko fikcionalna – osim u mjeri u kojoj je sve o čemu pišemo uvijek fikcija, jer nemoguće je išta dokumentirati, a da pri tom ne ponudimo i tumačenje, čime stvorimo jednu malu fikciju.
Zašto nam je tema ljubavi važna, pardon – što više želimo od ljubavi?
- U svijetu u kojem je bol apriorna, u kojem sve teži kaosu, u kojem vlada nepravda, a ništa što radite nema smisla jer će svemir jednog dana ugasnuti i svi i sve će nestati, vaši daleki unuci i sve što ste stvorili, i znanstvena otkrića, sva filozofija i umjetnost i osjećaji, baš sve, ljubav je jedino što ima smisla. Pokušati umanjiti tu bol egzistencije drugima i sebi, a u osnovi toga uvijek je ljubav. Možda i osjećaj za pravdu, ili prkos spram nepravde, ali po meni u temelju toga uvijek leži ljubav.
Kroz niz tema koje otvara knjiga – one teme vezane za povišena ili snižena mentalna stanja su dominantne – kako im dati ime? Rekli ste i da želite normalizirati sve te emocije u tom svom mikro društvenom angažmanu.....
- Da, ali to se kod mene događa usputno, čisto davanjem nekakve mikroplatforme za iskazivanje emocija. Voljela bih da odgojno-obrazovne institucije polažu više pažnje odgajanju solidarnih, emotivno inteligentnih ljudi koji će cijeniti slobodu, priznavati znanost, živjeti antifašizam, raditi na inkluzivnosti i čuvati prirodne resurse, ljudi koji će znati prepoznati ideologiju i vlastite osjećaje, koji će pomoć tražiti i davati, kojima neće biti problem priznati da su pogriješili ili se ispričati, jer ih neće mučiti ego, ljudi koji će umjesto konzumerizma priznavati, ohrabrivati i provoditi slobodnu ekspresiju i koji će uvidjeti da trebamo jedni druge da bismo preživjeli.
Vaša protagonistica vodi i niz sukoba sa setom konvencija – poput ideje braka, monogamije....možda je pitanje, što znači danas biti emancipirana žena? Uz sve naloge vezane i za tu odrednicu?
- Ovisi o tome tko priča, odnosno iz koje perspektive. Nekome će emancipirana žena biti ona s progresivnim stavovima, drugome žena koja nije udana. No u korijenu svake interpretacije je financijska neovisnost. Pošto još nemamo društvo koje se doista sistemski brine za svakog svojeg člana prema njegovim potrebama, sve dok nemamo univerzalni dohodak, jedini način da žena bude emancipirana je da ima financijsku podlogu za to: bilo da ju je stekla nasljedstvom, srećom ili svojim radom. A u stanju prevladavajuće prekarnosti, i uz mindset, koji uporno opstaje, da je kućanski rad i rad oko djece ženski rad, to je dosta teško postići. Naravno, emancipacija se prvo mora dogoditi i u glavama, svi skupa moramo postati svjesni mizoginije kojom je protkan ovaj svijet, a mi žene moramo povjerovati da zaslužujemo puno više prava nego što nam je dopušteno imati.
Kakva ste si, sada kada ste se uređivala, selektirala svoje tekstove – što možete reći o sebi i tom proteklom razdoblju?
- Onako generalno sam si super, samo mi je malo više puna kapa mene. Prvo, ja nikako ne mogu izaći iz svog mozga, drugo, natprosječno puno kopam po njemu, a onda sam još i intenzivno iznova čitala samu sebe, preslagivala se i namještala kako bi taj tekst, a time i moj život, imali nekog smisla. To je puno druženja sa sobom, previše, rekla bih. Zato je sad vrijeme da se okrenem patnji svijeta, što mi Mislav, prijatelj iz knjige ali i iz ovog života, stalno sugerira.
Kako biste opisali svoju protagonisticu / sebe ispisanu? Kako postaviti pravo pitanje u vezi ovog?
- To je svakako jedno filozofsko pitanje. Protagonistica pati, propitkuje, dekonstruira, kritizira i pokušava se uklopiti u svijet oko sebe, baš kao i ja, tako da postoji mogućnost da smo povezane.
Kako danas mislite ili ispisujete priče o ljubavi?
- Više ih ne ispisujem i ne mislim, umorila sam se, a i sada ih nastojim živjeti. Posljednje dvije godine su me jako izmorile, od dijagnoze autoimune bolesti koja mi je izvrnula život naopako, nekih traumatskih intimnih iskustava, toga da me je prijatelj pokrao, toga da mi naručitelj posla umjesto honorara šalje obavijest da će firma možda otići u stečaj, ta činjenica da nekako živim stalno radeći, a bez novaca, potpuno iscrpljena i sve to skupa meni nema baš nikakvog smisla, jedino što mogu je doslovno preživljavati iz dana u dan, emotivno i materijalno, i zaduživati se kod ljudi, bilo da je riječ o novcima ili konstantnoj emotivnoj podršci koja, čini mi se, više teče od njih ka meni nego obratno. To je jedino polje na kojem sada razmišljam o ljubavi: to koliko mi nečija ljubav spram mene u ovom trenutku može pomoći da preživim. I to je užasno.
Koje su ideološke zamke iste (ljubavi!) ponajviše problematične, kako ih vidite i detektirate?
- Najveća zamka je sama ideologija. Sama ta činjenica da nam je plasiraju, a da nas prethodno nitko nije naučio kritički razmišljati. Naš obrazovni sustav je generalno jako loše iskorišten, snebivam se kako nije apsolutno svima očito da ljude treba naučiti razmišljati, hendlati emocije, kao što sam rekla ranije. To je kao s reklamama, o čemu pišem u Monádi, kako nam smiju plasirati reklame, a da nas prethodno nisu naučili što reklama jest. Znači naučiti propitivati sve, od vijesti, rodne podjele rada ili proljetnog poslovnog looka, preko jednog, muškog boga u nebesima i hijaluronske kiseline, do činjenice da se mrave pokapa u hermetički zatvorene lijesove, to je ono što bi bilo najkorisnije i činjenica da se to kod većine ne događa po meni je najproblematičnije.Sama ta činjenica da ideologija postoji, a da nas nisu naučili propitkivati je.
Koje vas teme sve više okupiraju? Uostalom, kako radite selekciju?
- Trenutno su to i dalje obitelj i brak i neki suludi izolirani fenomeni poput lažnih beba, američkih fundiesa, i naravno egzistencija. Ne znam hoću li pisati o egzistenciji, jer to bi zvučalo patetično, jer zvučim si patetično u glavi dok lamentiram o svojoj situaciji, ili situaciji čovjeka općenito, a najveći spisateljski strah mi je da ne zvučim patetično.
Ima li šanse za povratak na blog / sajt ili je taj period okončan, smijemo li ga nazvati periodom auto-terapije?
- Smijemo, s tim da se taj period nastavlja, samo možda kroz druge kanale. Trenutno mi jedino terapija ljubavlju ima nekog smisla. Idem na psihoterapiju, a dosta mi pomaže i yin joga. Ludo mi je da je Gloria Glam intervjuirala mene prije nego mog učitelja joge, pa bih iskoristila priliku da svima preporučim satove yina kod Andrije Bosanca-Schroettera u Zagreb Yoga Centru, nakon kojih imaš dojam da lebdiš pola metra iznad zemlje.
