Odnedavno sam članica nekoliko ženskih grupa na Facebooku i svakim scrollom sve se više pitam – zašto? Nedavno je članica grupe postavila pitanje drugima uspiju li uštedjeti na hrani, i ako da, kako. Post ima više stotine komentara, više od 400 lajkova, a u njima se našlo i onih koje su reagirale smijehom. Deseci žena pisale su odgovore u stilu: "Ne, nikad ne štedim na hrani jer ne moram", ili: "Na hrani nikad ne bih štedjela, samo kvalitetno i zdravo", dakle onih koje su došle ne pomoći, nego se pohvaliti kako nemaju istih problema. Zatim je bilo na desetke onih koje daju "dobronamjerne savjete", poput: "Štedite na kavama i kozmetici, ne na hrani", iako o toj ženi ne znaju ništa, kao ni o njezinom načinu života, prihodima i uopće razlogu zašto je postavila to pitanje, osim da želi uštedjeti na kupovini hrane. Da se razumijemo, nije obavezno komentirati da biste bile članica grupe, to vam ne donosi nikakve benefite, ali ipak su se neke potrudile komentirati, čisto da ne bude da nemaju mišljenje, iako sam naišla na desetke odgovora koji su bili samo: "Ne." Naživcirala sam se u trenutku. Količina samodopadnosti, egoizma, nepostojanje suosjećanja i potreba da se pohvali sebe, ostavi bilo kakav trag... Sve to bilo mi je zaista užasno.
Volim misliti da nisam naivna, ali u ovakvim trenucima samu sebe razuvjerim. Možda i više problematično od pojedinaca koji pišu takve nebuloze je činjenica da nisu izolirani slučajevi. Kad je počela karantena, uključila sam se u grupe u kojima se može komunicirati s lokalnim proizvođačima hrane i OPG-ovima koji su počeli dostavljati povrće i voće. I tamo sam znala viđati takve svađe i vrijeđanja da je to bilo prilično neugodno. Ljudi su se u stanju posvađati na pasja kola zbog košare poriluka i celera.
Mnogi se pitaju – jesu li ljudi postali manje empatični zbog koronavirusa? Je li ova zatvorenost i nestabilnost koju osjećamo uzrok takvog ponašanja; tankih živaca, cinizma i nedostatka empatije? Mnogi su ostali bez posla ili imaju smanjene prihode, budućnost se čini neizvjesnijom nego ikada, nepravda je vidljivija nego ranije, a nova 2021., sad je već posve jasno kad smo krenuli u novi lockdown, neće nužno donijeti prosperitet. Nedavno me prijateljica pitala kakva su mi očekivanja od nove godine. Moj je odgovor – nikakva. Doslovno nikakva, pa me možda iznenadi – nadam se pozitivno, ali više ništa ne znam.
Sjećam se, na početku pandemije, odnosno karantene, ljudi su, nadahnuti korjenitom promjenom svog života i svijeta, zaključili kako je to izvrsna prilika da se društvo oporavi, baš kao i priroda bez nas. Motivacijski postovi išli su tako daleko da su predviđali da ćemo kolektivno postati bolji ljudi, s prioritetima koji su ispravni, s puno suosjećanja ne samo za ljude, nego i za životinje i cijeli planet izmučen našim industrijskim napretkom. Ukratko, ljudi će postati bolji i sve će biti bolje nego prije korone. Međutim, rijetko tko je htio prihvatiti se tog posla da zaista i postane bolji. To, naime, ne ide preko noći, čak ni u trenutku kad cijeli svijet stane zbog bića vidljivog samo pomoću mikroskopa. Da bi svijet postao bolji, svatko od nas mora se potruditi, a to ne ide preko noći i ne ide tako lako. Banalni primjer – nemojte se smijati ljudima koji žele uštedjeti na hrani ili onima koji su teško bolesni, ili im je netko blizak bolestan ili preminuo. Ili samo, nemojte se smijati tuđoj nesreći i misliti da imate pravo ugrožavati tuđe živote i zdravlje. Da, čini se, sad nakon više od pola godine života pod pandemijom ili plesa s koronavirusom, kako je naš Stožer to svojedobno slikovito opisao, da ljudi ne samo da nisu postali bolji, nego su, u skladu sa svim pesimističnim očekivanjima, postali i gori.
Možda najveća lekcija za mene ove godine bila je shvaćanje da ne mogu kontrolirati mnogo stvari u životu. No, ono na što mogu utjecati je moje vrijeme i na koga ću ga trošiti. Zbog toga znali su mi reći da sam previše radikalna, isključiva i stroga. No, za ljude koji ne dijele moje vrijednosti u mom rasporedu više nema mjesta. Ne mislim na drugačija mišljenja – naravno da možemo imati različita mišljenja, dapače. Možemo i raspravljati o njima, svađati se, duriti se kad nas netko pobijedi argumentima. Ali, mišljenja i vrijednosti nisu isto. Npr. netko tko stavlja smajlić koji se smije na vijest o rekordnom broju preminulih od koronavirusa nema samo različito mišljenje, nego i različite vrijednosti nego ja i to znači da je vrijeme da se maknem. Bez objašnjavanja, rasprava, svađe.
Prakticirala sam ove godine metodu pospremanja Marie Kondo. Znate ono, uzmete predmet i pitate se: "Izaziva li mi radost?" Ako ne, zahvalite mu i bacite, odnosno reciklirajte, poklonite, proslijedite dalje. Ako niste sigurni donosi li vam predmet veselje i sreću, pitanje koje si treba postaviti, prema ovoj metodi, jest: "Želim li ovaj predmet u svojoj budućnosti; može li ovaj predmet doprinijeti mojoj boljoj budućnosti?" Kad tako postavite stvari, sve se čini jednostavnije. Pogotovo kad počnete istu metodu primjenjivati u međuljudskim odnosima. Ne mislim da treba odbacivati ljude kao stare krpe, nego da se treba zapitati je li taj odnos dobar, uveseljava li vas ili samo iscrpljuje i želite li ga uopće u svojoj budućnosti?
Imam osjećaj da su se u ovom kaosu od godine ljudi podijelili na dvije grupe: one kojima je 2020. najgora godina ikad i one kojima je najbolja. Naravno, svima su nam se dogodile neke lijepe i neke ružne stvari, sumnjam da je kod ikoga sve išlo linearno. Usponi i padovi, nesigurnost i nestabilnost jedina su konstanta koju smo doživjeli. I naravno da smo uvijek znali da se ništa ne može planirati jer život je takav, iznenadi te pa se snađi kako znaš, ali nikad to nismo doživjeli tako plastično i na tako banalnim stvarima. Primjerice, ne možete planirati rođendanski tulum dva tjedna ranije, pa čak ni tjedan ranije jer ne znate kakva će biti situacija sa zarazom i epidemiološkim mjerama. O putovanjima, mijenjaju posla, selidbi i sličnim, donedavno vrlo uobičajenim stvarima, da ni ne govorimo. Svi smo planirali mirni Božić u krugu obitelji – barem to da imamo u ovoj čudnoj godini. To se, za većinu nas, neće ostvariti.
No, kao i uvijek, perspektiva je ono što po čemu se razlikujemo. Način na koji reagiramo na promjene i neizvjesnost. Pa sam tako odlučila, nakon mjeseci tjeskobe, grižnje savjesti i općenito lošeg mentalnog zdravlja, pustiti da mi ljudi pokažu kakvi su i, kako je rekla Maya Angelou, vjerovati im prvi put. Nije to lako jer prozvat će vas radikalnom, krutom, reći će vam da pretjerujete i da biste se trebali opustiti. Međutim, iz iskustva mogu reći – svaki put kad bih odlučila prijeći preko neke crvene zastavice, uvijek se na kraju ispostavilo da je moja prvotna intuicija bila u pravu – i ne govorim samo o ljubavnim odnosima, nego i prijateljskim. O njima možda i više jer je često puno teže primijetiti da imate toksičnog prijatelja ili prijateljicu, naprosto jer su s vama puno duže nego ljubavni partneri.
Sve to ulazi u posljedice koronavirusa – mnogim odnosima je presudila, a još mnogi mogli bi patiti. Ipak, nije sve tako crno, odnosno – ponovno je stvar perspektive. Možda je ovo godina kad ste se konačno riješili toksičnih odnosa i u budućnost idete samo s onim ljudima koje zaista želite kraj sebe. Možda ste, uz ružne stvari, doživjeli i neke lijepe, koje se možda ne bi dogodile da nismo bili suočeni s tolikom nesigurnošću. Najbolja ili najgora godina? Ma, 2020. je, ispostavit će se na kraju, samo još jedna u nizu, s puno dobrih i puno loših stvari i, jednako tako, dobrih i loših ljudi. Koje ćete od njih pamtiti i koje nosite sa sobom u 2021.?
