Neki dan sam razgovarao s prijateljicom o tome zašto i dalje imam potrebu provjeriti Instagram odnosno Facebook profil osobe s kojom nisam u kontaktu već više od godinu dana, osobe u koju sam upisao svoju zaljubljenost? Osobe u koju sam se zaljubio? Može se to svakakvim opisati kada žudnja nije zadovoljena ili čak ni u potpunosti izgovorena. Ona je rekla, parafrazirat ću: da je to normalno, svako pozitivno osjećanje spram nekog ili nečega ostaje kao zalog, vraćamo se onome što smo voljeli, onome što smo izabirali i proglašavali "svojim". Nije htjela "patologizirati" i optužiti moju zbunjenost koju sam pak stavio na "osuđeničku" klupu (mora da sam lud, to svakako nije bila ljubav, zabrijao si, opet, opet, opet itd.).
Stalking je neželjeno, opsesivno praćenje na društvenim mrežama nekoga do koga vam je (navodno) bilo stalo. Postoji i druga definicija: stalking je (naporna!) znatiželja oko toga što se događa s nekim do koga vam je bilo stalo. To su sve definicije, jasno, vezane za ove light (više – manje) romantične geste. Ovo nije tekst o posesivnom praćenju koje ima svoje patološke dimenzije. Moje viđenje stalkinga je na strani tog "romantičnog ludila", onog koje u sebi nosi ideju koja konstruira većinu naših narativa o ljubavi (postoji šansa da će se ono što je vrijedilo a završilo – ponovno uspostaviti, a to nam daje toliko željeni smisao). Znate kako većina nas sanjari o onome slučajnom prolasku pored osobe koja vam je značila, a onda se ona zaustavi i pogleda prema vama, ili ne znam – sanjarenje o toj nekoj zabavi na kojoj se vi super zabavljate, a ta izvjesna osoba ne, a vi kao niste niti primijetili da je u vašoj blizini, pa onda dolazi do vas i izražava najljepše, najpoetskije izjave....Sve su to scenariji romantičnih komedija u kojima želimo biti glavni likovi, nositelji. Nismo mi odabrali te narative, oni su nam odgojem dati. Sve nas je vodilo tome. Izostanak kritičkog diskursa (ne ciničnog!) o ljubavi, mnoge nas je zaveo na stranputice djelovanja i ako želite – vjerovanja.
Dok gledamo (stalkamo, pratimo) informacije, u pravilu vizualne, o tom nekom nama onomad bitnom mi zapravo gledamo sebe u tom odnosu, gledamo nikada ostvarene mogućnosti, na neki se način i autoviktimiziramo. Zagledani u prošlost, neovisno u kojemu smo sada trenutku života (bio on sretan, ispunjen ili tek napola prazan i umoran) mi sebi blokiramo "sadašnjost" i perspektivu "budućnosti". Oslonjeni na nostalgiju prošlosti, kroz stalkanje, mi zapravo zaustavljamo vrijeme, ponavljamo geste i čekamo, čekamo (kao mala djeca) da se vrati nešto davno prošlo, davno oduzeto ili tek – davno zaustavljeno. Takvi smo. Takav sam. Volim vjerovati u nastavke...(nisu li zato i uspjeli svi ti silni nastavci različitih komedija, serija o čekanju i pronalaženju ljubavi?). U tom čekanju, stalkanju mi se na određeni način borimo protiv smrtnosti, borimo se, doslovno - protiv prolaska vremena – dok smo s tom osobom, u našoj imaginaciji, mi smo u tom vremenu, tom koje je prošlo. A maštanja znamo kako nas efektno mogu zavarati.
Ali, i spasiti. Da, spasiti!
