Priču znate, ide otprilike ovako: ona je singl i sretna, sa superuspješnim poslom, nekoliko dobrih prijateljica, genijalnom garderobom, zdravim navikama i ciljevima koji ne uključuju muškarca i/ili djecu.
Ili: razvedena, s visoko profiliranim poslom, poput političarke ili detektivke, u lošim odnosima s bivšim, možda ima dijete ili djecu koji pate zbog njezina posla, ne voli raditi u timu jer ne želi ničiju pomoć, ironična i uvijek u pravu, u štiklama trči za zlikovcima i ne slomi gležanj i uvijek je isfenirana.
Govorimo o fikcionalnom stereotipu snažne, neovisne žene kojeg tako često vidimo u filmovima i serijama. Radi se o dijametralno suprotnom arhetipu od dame u nevolji, koju obilježavaju ranjivost, nježnost, ovisnost o drugima i želja za romansom. I kad bismo morali birati, naravno da bismo odabrali snažnu ženu.
Odrasle smo uz Elle Woods, Mirandu Hobbs, Buffy, Beyonce i sve smo u jednom trenutku željele biti one. Snažne, sigurne u sebe, žene koje ni trenutka ne gube na mišljenja drugih o njihovom životu i izborima. Sanjala sam o tome da imam svoj novac s kojim ću si moći priuštiti sve što želim, da ne razmišljam o tome što drugi ljudi misle o meni i da mi su mi muškarci toliko nebitna stavka u životu da me nijedan ne može izbaciti iz takta. Htjela sam raditi 12 sati dnevno i ne biti frustrirana time jer ipak volim svoj posao. Biti ona djevojka koja zna složiti namještaj bez pomoći drugih, redovno vježba i zna vrhunski kuhati.
Nisam nikad uspjela u dvije stvari istovremeno i zbog toga sam se često osjećala krivom. Nedostojnom da se nazivam snažnom, neovisnom ženom. Naime, voljela sam svoj posao, ponekad mi i nije bio nikakav problem puno raditi, ali bih onda bila dočekana sažaljenjem u stilu: "Nije ni čudo da ti se veza raspala kad toliko radiš." A kad bih bila frustrirana jer moram dugo raditi jer to znači da nemam privatnog vremena, osjećala sam se krivom jer bih umislila da sam "lijena".
Imala sam svoj novac, ali činilo se kao da ga nikad nema dovoljno kako bih ulagala u budućnost, dovoljno štedjela ili imala izbliza onakvu garderobu kakvu sam zamišljala da bi trebala imati žena mojih godina. Ako mi neko jelo ne bi uspjelo iz prve, osjećala sam se kao luzer. A kad mi je slomljeno srce, mislila sam da se nikada neću oporaviti.
Nekad jednostavno nije išlo. Sve što bih napravila mi se činilo pogrešno i stalno sam osjećala krivnju zbog nečega. Stalno sam se pitala je li zaista istina da ne možemo imati sve? I danas se pitam isto, iako sam se prilično opustila oko svega i samo nastojim napraviti najbolje što mogu. Shvaćam da ne moram imati dvostruko veću plaću kako bih bila zadovoljna sobom, ne moram uvijek biti snažna i ne dopustiti da me vanjski svijet i drugi ljudi dotaknu. U redu je tražiti pomoć ili je dobiti, a da je niste tražili.
Snažna žena svakako je bolji arhetip od dame u nevolji, no moramo u svakom trenutku biti svjesni da je ipak - fikcionalna. Stvarnost je drugačija i život nije film. Zbog toga se ne bismo trebale osjećati krivom jer nitko ne može dostići taj nivo "snage" ili "neovisnosti" koji nam se prezentira kroz popularnu kulturu.
Uzmimo za primjer Beyonce, koja je izgradila brend na ideji snažne, neovisne žene koja je sve ostvarila sama. U stvarnosti, cijelo vrijeme ima snažnu potporu ne samo svoje obitelji, nego i Jay-Z-a, s kojim je u vezi od 2001. i kojeg, unatoč brojnim prevarama i aferama, nije ostavila. Prema "definiciji" snažne žene, to je veliki ne. Mogli bismo joj otpjevati nekoliko njezinih pjesama u kojima se ističe baš to da frajera treba ostaviti i izbaciti iz kuće kad saznaš da te vara. No, Beyonce na pozornici je nešto drugo od Beyonce kod kuće. I zapravo, nemamo baš pravo osuđivati je zbog toga.
Činjenica da trebamo pomoć nije znak slabosti - to je život, normalan život. Nitko ne može biti toliko snažan cijelo vrijeme, ali ni ne treba. Stvarni je život uvijek negdje između dva arhetipa - sve mi stalno smo rastrgane između želje da budemo snažne žene ("Posvetit ću se isključivo svojoj karijeri u idućih nekoliko godina") i dame u nevolji ("Pronaći ću bogatog muža"). Zašto ne bismo bile zadovoljne same sa sobom, pronašle ravnotežu između privatnog i poslovnog i ne opterećivale se time kad ćemo upoznati nekoga u koga ćemo se sretno zaljubiti? Ili, ako smo sve to već učinile, zašto se ne bismo prestale opterećivati slikom savršene kućanice koja jednom rukom kuhaju ajvar, a drugom slaže sushi dok se savršena djeca okupljaju oko njezine bijele haljine koja je čista kao suza? Takve osobe ne postoje, ili ako postoje - ja se ispričavam u tom slučaju, ali - sigurno nisu savršeno sretne u svakom segmentu svog života. Nitko nije.
Nemojte me krivo shvatiti, nisam mišljenja da žene trebaju odustati od svoje karijere i sna o financijskoj i drugoj neovisnosti. Dapače, tome treba stremiti svakog dana i od toga ne treba odustajati. Ali, ako to trenutno ne možete ostvariti, ne trebate se osjećati krivom jer niste dovoljno neovisni ili snažni, ako vam u svemu netko pomaže, ako još niste savladali sve što ste zamislili da hoćete. Nemojte se uspoređivati s drugima, a kamoli s fikcionalnim likovima - tu ubrajamo i sve celebove i savršene influencere.
Dajte si malo kredita i priznajte da dajete sve od sebe. Nikad neće biti savršeno, ali ne mora ni biti. Svoj scenarij pišete sami.
