Kad razgovaramo o femininosti i maskulinosti u kontekstu rodne nejednakosti, situacija se može činiti, izuzev očite nepravednosti, prilično jednostavnom: njihova opreka počiva na nejednakosti između rodova, te su tako feminini oblici izražavanja na stalnom udaru kritike, dok maskulini ne dobivaju tako snažne reakcije. Situacija je zapravo puno kompleksnija jer pomniji pogled na naše društvene prakse rodnog izražavanja otkriva puno nedosljednosti koje proizvode još veću nejednakost.
Maskulini modusi izražavanja tehnički su jednostavniji od femininih: femininost sa sobom nosi hrpetinu (ne)izgovorenih pravila koja za maskulinost bar naizgled nisu toliko stroga. Femininost ne znači samo izgledati „ženstveno“ u smislu „kao žena”, nego i hrpu normi koje se uz pojam ženstvenosti vežu: treba biti seksi, ali ne vulgarno, treba se doimati sofisticirano, ali ne dosadno ili „bapski“, treba izgledati poželjno, ali i dalje „decentno“, treba izgledati jedinstveno, ali ne „čudno”, treba našminkati lice, ali ne previše, treba nositi štikle, ali ne one „striperske“, treba raspustiti kosu, treba se smiješiti, treba paziti na ton govora i govor tijela. Usto svaki odjevni predmet koji nosite ima i svoje zasebne zahtjeve – kratke hlače i suknje tražit će da obrijete noge, sandale će tražiti nalakirane nokte, uska će odjeća tražiti određen tip fizionomije. Svaki pokret koji napravite može narušiti savršenu iluziju savršene žene kakvom biste trebali biti. Maskulinost u većini slučajeva znači obući udobnu duksu i tenisice u neutralnoj boji i, po želji, raširiti noge dok sjedite. Bradu možete imati, ali i ne morate, kosu možete nositi kako god želite, sami birate glasnoću svoga glasa i to hoćete li danas pokazati obzir prema nekome. Utoliko su maskulini oblici izražavanja – bar prividno i praktično – fleksibilniji.
Ova opreka krije zapravo u sebi još jedan problem, a to je da feminini, odnosno maskulini, oblici izražavanja ne dobivaju vrijednost sami po sebi, nego tek unutar danog konteksta. Da uzmemo konkretan primjer, muškarac koji se izražava unutar modusa maskuliniteta neće biti dočekan nekakvom značajnom reakcijom – on se naprosto može oblačiti i ponašati kako ga je volja, sve dok je to „muški”. Ako se pak žena ili rodno nebinarna osoba izražava kroz moduse koje vežemo uz maskulinost, primjerice ako je tetovirana, ima kratku kosu, neobrijane noge ili nosi sportsku odjeću, često ćemo čuti da ju se naziva pogrdnim nazivima kao što su „muškarača“ ili „lezbača“, ili joj se predbacuje da bi se trebala ponašati i odijevati „ženstvenije“. Predrasude ćete čuti i u oblicima kvazidobronamjernih komentara kao što su „a bila bi tako lijepa da se malo potrudiš oko sebe” ili „ajme, ne mogu te zamisliti u haljini”, kao i u moraliziranju poput „ne priliči jednoj ženi da ________”. Dolazimo do paradoksa u kojem je maskulinost poželjna vrijednost samo kad se veže uz muškarce, dok se osobama drugog roda uopće ne dopušta prostor za maskuline oblike ekspresije. Izgleda da je i ta naizgled toliko poželjna maskulinost poželjna samo ako se identificirate kao muškarac.
I suprotno stoji – feminini oblici ekspresije na najvećem su udaru kritike ako ih uočimo kod muškaraca. Njih ćemo nazvati „pederima“ i „tetkama“, a nekad čak nije nužan ni „ženski“ odjevni predmet za to. Nekad se radi o razlici u govoru, sjedenju prekriženih nogu ili „mahanju“ rukama za vrijeme razgovora, nekad jednostavno u nošenju jarkih boja ili pokretu kukova u hodu. Društvena je nejednakost time dvojaka: ne samo da kao društvo favoriziramo muškarce i maskuline oblike izražavanja, nego usto ni ne dopuštamo svima da to budu i imaju. Najbizarnija stvar kod ove činjenice leži u tome da nećemo sve muškarce jednako suditi zbog femininih načina ekspresije. Lak za nokte, nakit i tuš na očima nisu nam prihvatljivi na flambojantnim i „ženstvenim” muškarcima, ali sasvim su u redu u kontekstu punk i rock supkultura. Nalakirani nokti nisu u redu na muškarcu na Prajdu, ali su i više nego okej na frontmenu rock benda koji nosi tisuću zakovica i drži limenku piva. Drugim riječima, muškarac se može izražavati sredstvima vezanima uz našu sliku ženstvenosti, kao što su šminka ili „ženska” odjeća – ali u tom slučaju mora kompenzirati agresivnijom muškosti u drugim aspektima. Ako će već preuzimati nešto „ženstveno”, mora pokazati da je „muško” na svakom drugom planu.
Ovdje se otkriva istinski patološka odlika naše kulture, a to je da smo na vrlo suptilne načine naučeni odmjeravati i osuđivati žene, žensko i ženstveno. Ne radi se tu uvijek o otvorenoj mržnji ili nasilju (iako ni jedno ni drugo nije zanemarivo); puno je češće stvar u nekim automatskim reakcijama na svijet oko sebe. Kad vidimo ženu koja odstupa iz dominantne ideje femininosti, može nam pasti na pamet – „kako se to obukla?“ ili „ajme, izgleda k'o muško“. Iako možda nemamo loše namjere, ovakva prešutna uvjerenja treba prepoznati na vrijeme jer su utemeljena na dubokoj predrasudi da postoje pravi i krivi načini na koje netko može biti „žensko“. Istina koja leži iza te predrasude je da svijet polako nestaje dok se mi svađamo oko toga što bi se nekome trebalo dopustiti prilikom pokušaja te osobe da izrazi ono što jest.
Bitno je napomenuti – problem ovdje ne leži u samoj ideji maskulinosti, bar ne ništa više nego u ideji femininosti. Obje su ideje samo to – ideje. Radi se o konceptima, kulturno oblikovanim kategorijama koje govore i o povijesti i o filozofiji i o tradiciji nekog konteksta. Problem nastane kad se ovim idejama krene davati moralni predznak ili ih se pokuša dovesti na razinu pravila, jer one to fundamentalno nisu. Maskulinost i femininost samo su kompleksni sustavi predrasuda i dominantnih ideja oko toga što odlikuje neki rod. Trenutak u kojem oni postaju propisi ili vrijednosti na temelju kojih ćemo penalizirati nečija odstupanja jest trenutak u kojem gubimo slobodu izražavanja i uskraćujemo je drugima. Problem leži u tome da kao društvo ne dajemo svima jednako pravo na vlastito izražavanje – ako ćemo već davati pozitivan predznak na određene moduse ponašanja ili oblačenja, ne bi li bilo fer da ih onda damo svima?
Međutim, stvar je i u tome da za takve predznake jednostavno nema potrebe, i rastući dio modne industrije toga je svjestan. Brendovi poput njujorškog Telfara ili korejskog ADER Errora već godinama proizvode isključivo unisex odjeću, pokušavajući skrenuti pozornost da je pridavanje rodnih obilježja neživim predmetima od tkanine koje nosimo ne samo nepotrebno, nego i u načelu dosta smiješno. Rodne kategorije koje koristimo nisu tu da bi nas obuhvatile i mijenjale, nego nam poslužile kao sredstva da izrazimo ono što jesmo, ono što ostaje kao dio nas čak i ako se sve kategorije ukinu. „Muško” i „žensko” nisu nešto što bi nas trebalo određivati i propisati nam životni put, nego samo koordinate koje služe kako bismo se pronašli u ovom prostoru između. Svi u sebi sadržimo i jedno i drugo u različitim mjerama – pitanje je samo možemo li si to priznati.
Na kraju krajeva, puno je žena i nebinarnih osoba koje se vole oblačiti ili izražavati maskulino, i tu nema apsolutno ništa „muško”. U brojnim je slučajevima presudan faktor zapravo jako bazičan – radi se o komforu i udobnosti maskulinih modusa izražavanja, radi se o tome da zahtijevaju manje truda i pripreme, radi se o tome da su dovoljno neutralni da neće privlačiti pažnju, a samim time potencijalno ni neželjene komentare. U sportskoj odjeći i kratkoj kosi krije se određena praktičnost i mogućnost da se utopimo u masi, što ženama i nebinarnim osobama koje su navikle na svakodnevne neumjesne komentare može značiti jako puno. Nekad je izostanak komentara upravo onaj komentar koji nam treba, jer se tako možemo sjetiti da nije ni na kome da propisuje kako bi se druga osoba trebala oblačiti ili ponašati. Zato trebamo prestati monopolizirati maskulinost i femininost te se ponašati kao da samo određena skupina muškaraca ima pravo na propisivanje i određivanje toga što je „muško” a što je „žensko”. U konačnici, ni jedno ni drugo nisu ništa stvarno, a samim time ni ništa toliko ozbiljno.
