Ako ste se ikada susreli s filmovima Baza Luhrmanna ("The Great Gatsby", "Moulin Rouge"), znate da je jedan od rijetkih redatelja koji ne voli minimalizam. Voli sjaj, glamur, teatralnost, prekrasne kostime i montažu od koje zastaje dah i s njegovim filmovima ne znate što biste prije gledali, i i dalje niste sigurni jeste li vidjeli sve. Luhrmann je redatelj koji nas od prve sekunde filma "Elvis" udari posred čela sa svim čulima filmskog jezika. Njegova prepoznatljiva filmska estetika kreće tako što se infuzija Toma Parkera (Tom Hanks) pretvara u panoramu Las Vegasa te se prvi dio filma čini kao san koji se polako pretvara u noćnu moru. S puno šarenih kadrova, obavijeni smo velom misterije i nestrpljivo čekamo kada će se pojaviti naš glavni junak. Svaki put kada u kutu kadra vidimo lik Elvisa (Austin Butler) s leđa, pomislimo - to je to, sada ćemo ga vidjeti, ali s vještim redateljsko-narativnim odlukama, gotovo pa se svaki put sve više odmičemo.
Na fakultetu su nam govorili kako je sedamnaesta minuta u filmu najbitnija. Do tog trenutka trebamo saznati glavnu radnju filma, i imala sam osjećaj kako se Luhrmann upravo toga držao kada je u pitanju ovaj sjajni biografski film. Brzo postanemo svjesni da ne gledamo priču iz vizure Elvisa, nego iz vizure njegovog menadžera Parkera, koji nam zapravo na samom početku kaže da ga on nije ubio, već će nam objasniti što se zapravo dogodilo. Potpuno neočekivano je da priču o kralju rock'n'rolla priča netko za koga mnogi smatraju da je bio Elvisova propast, ali je to upravo ono što je Luhrmann htio postići – neizvjesnost, šok i uzbuđenje.
Ovo je film koji je više i od samog Elvisa, ovaj film priča važnu priču potaknutu raljama kapitalizma i rasizma u Americi te propasti koju donose. Iako malo ljudi to zna, ovaj film ne bi bio film o pravom Elvisu da tako detaljno nije prikazano kako je skoro pa sve svoje ideje i najveće inspiracije crpio iz afroameričke glazbe, bluesa i gospela. Taj aspekt filma važan je kako bismo shvatili veličinu društvenih podjela koje su u 50-tim godinama vladale između Afroamerikanaca i bijelaca. Isto tako, važno je istaknuti činjenicu da se Elvis borio protiv rasizma i podjela te da je koristio svoju slavu kako bi to promovirao. Bio je dosljedan sebi i onome što vjeruje, ali i naivan, što ga je na kraju dovelo do prerane smrti.
Rasizam se u ovom filmu može čak voditi kao jedan od likova. Od početka do kraja se pojavljuje, kako suptilno, tako i vrlo glasno. Kada gledamo film imamo osjećaj kao da gledamo blisku budućnost ili sadašnjost Amerike. Osim što danas ne postoje odvojeni redovi na koncertima, sve ostalo je vrlo relativno. Podsjeća nas da se povijest ponavlja, i šalje poruku da ljudi mogu rasplamsati mržnju isto koliko je mogu i potpuno ugasiti.
Austin Butler je potpuno glumačko otkriće. Vjerojatna ga niste gledali niti u jednom drugom filmu ili seriji, ali kao Elvis je briljirao. Mladi glumac koji nas od svog prvog krupnog kadra kao legendarni Elvis Presley ostavlja bez daha. Niti u jednom trenutku nije otišao u karikaturu, niti je lik učinio mlakim. Butler nam je prikazao Elvisa kao nesigurnog tinejdžera koji u gospelu pronalazi svoj glas - mladića koji je iznimno vezan za svoju majku te nam prikazuje stranu Elvisa koja je nježna i o kojoj se malo pričalo svih ovih godina. Naivan i mlad, ulazi u zamku showbizza i Toma Parkera koji ga uzme pod svoje. Sa željom da svojoj majci kupi rozi Cadillac i da pokaže svijetu svoj glas, sve dublje i dublje tone u nemilosrdni svijet glazbe i svog menadžera.
Austin Butler je sve pjesme otpjevao sam i s obzirom na to da se film proteže od 50-tih do 70-tih godina, s takvom pažnjom i dostojanstvom je pratio Elvisov život da mu svaki stariji i iskusniji glumac može pozavidjeti. Butlerova mimika, pokreti tijela, glumačka igra i tri različita glasa koje je promijenio igrajući Elvisa kroz godine, su masterclass za glumce, koreografe i sve one koji vole i koji se bave sedmom umjetnošću.
Naš narator, zlikovac i generalno vrlo misteriozan lik od početka do kraja, Colonel Tom Parker očara mladog Presleya i daje mu obećanje kako će ga pretvoriti u najveću zvijezdu u Hollywoodu. Iako je zaista ispunio obećanje, učinio je to na način koji ga je potpuno uništio i na kraju doveo do propasti, ovisnosti i smrti uštrb svoje kockarske ovisnosti i zarade. Od Hanksa ne možemo očekivati ništa drugo nego genijalnu glumu, pa tako je i lik Colonela odigrao na vrlo zanimljiv način, kao ljigavog parazita. Iako se u većini trenutaka čini kao da ga Hanks karikira, taj lik je zapravo tako i napisan. Dosljedno ga igra od početka do kraja i iako nije realističan apsolutno je zabavan i potreban kao kontrast Elvisu i drugim sporednim ulogama. S obzirom na to da je narator filma te je film ispričan iz njegove vizure, ostali likovi poput Priscille Presley, majke i oca, su u njegovim očima nebitni te u filmu pripadaju pod sporedne uloge. Njegov fokus je bio Elvis, i Elvisa smo dobili.
Nemoguće je ne spomenuti i genijalne kostime u filmu koje je kreirala Oscarom nagrađena kostimografkinja Catherine Martin. Kostimi su puni boja, šljokica i sjajni su kao i sam Presley. Također se mijenjaju iz dekade u dekadu i oslikavaju stanje i status likova.
Još jedan čovjek koji je zaslužen za sve osjećaje koji su trenutno u mojoj glavi nakon gledanja ovog sjajnog filma, je australski montažer Matt Villa. Jednako je zaslužio sva priznanja za ovaj film kao i redatelj.
Baz Luhrmann svojim redateljskim iskustvom i genijalnošću od samog početka nas vodi na rollercoaster Presleyjevog života i vožnja je jedinstvena, brza, pomalo luda, i sve ono što je Elvisov život i bio. Briljantno je u fokus stavljena ljubav kao opsesija, ali i destruktivnost. Elvisova romansa s publikom koja ga hrani dok ga istovremeno ubija i sekvence njegovih nastupa gdje vidimo i čujemo skoro pa animalističke krikove i pokrete kako ženskog dijela publike tako i Presleyja, bude u gledateljima nelagodu pomiješanu s intrigantnošću. Požuda se širi kao virus i Presley ga prihvati objeručke. Postoji nešto manijakalno i vrlo seksualno u svim scenama Presleyjevih izvedbi gdje shvatimo da je to njegovo unutarnje stanje koje ga hrani, ali i iscrpi do samoga kraja.
U današnjem dobu, ovo je jedan od rijetkih filmova koji će vas doista inspirirati. Ako uđete u kino kao netko tko nije fan Elvisa, jednako ćete biti ganuti, uzbuđeni, sretni, tužni i osjećat ćete sve emocije u ta 2 sata i 39 minuta trajanja filma. Jedan je to od rijetkih filmova u kojem svaki aspekt funkcionira i nadopunjuje se. Od režije, glume, montaže, kostima, pa do genijalnog soundtracka, ovo je film o kojem redatelji i redateljice sanjaju da će jednoga dana napraviti, prikazati nešto novo i probuditi sva čula gledatelja. Elvis je definicija kreativnosti, glasnog i jakog narativa, perfekcionizma, i opipljive ljudskosti. Elvis je hit ljeta i sigurna sam da mu se par Oscara već gravira. Elvis has left the building, ali nas sigurno neće još dugo.
