Bila bi ozbiljna umanjenica kad bih rekla da je moj glazbeni ukus šarolik, ali činjenica je da u posljednje vrijeme najčešće biram sporiju glazbu. Nije uvijek isključivo tužna prema stihovima, ali ritam, tempo i melodija svakako jesu. Zanimljivo u tome je ne samo činjenica da mi prije takva glazba nimalo nije odgovarala, nego da takvu glazbu slušam neovisno o tome jesam li sretna ili tužna. Nakon malo Svemirka, Lane Del Rey, Feng Suave i Smithsa uvijek se osjećam bolje. Nema baš smisla na prvu - zašto bi me tužna glazba veselila? Međutim, čini se kako nisam sama jer sam naišla na tekstove na inozemnim portalima u kojima autori govore isto - tužna ih glazba čini sretnima.
Istraživanja o glazbi u psihologiji, ali i neuroznanostima česta su. Koliko god ona bila sastavni dio naših života - nekima više, a nekima manje - misterij glazbe još postoji, a način na koji je mi doživljavamo i zašto slušamo određene stvari, a druge su nam "smeće" - te se stvari još trebaju otkriti. No, na dobrom smo putu.
"Mnogi ljudi uživaju u slušanju tužne glazbe što je zanimljivo jer uglavnom ne uživamo u osjećaju tuge. Glazbena sociologinja Tia DeNora glazbu naziva 'tehnologijom sebe', što temelji na ideji da svatko od nas ima mogućnost koristiti glazbu tako da utječe na ono što mi jesmo, kao i da utječemo na svijet oko nas. Postoje istraživanja koja pokazuju kako tužna glazba reflektira tugu u nama jer je spora i ne događa se puno toga. Zato je naš um slobodan, misli nam lete i češće ćemo biti reflektivni. Za neke ljude to je odlična strategija procesuiranja osjećaja. Glazba ima mogućnost biti naš partner, uvijek biti uz nas. Zato se uz nju ne osjećamo kao da smo sami", rekao je za Nylon dr. Simon Procter, glazbeni terapeut i sociolog.
Osjećaj nostalgije, koji se najčešće opisuje kao jednako negativan i pozitivan osjećaj (osjećamo se dobro jer se sjećamo lijepih stvari, a istovremeno loše jer ih više nemamo) najčešće se javljao dok su slušali tužnu glazbu kod ispitanika u studiji iz 2014. godine koju su proveli Liila Taruffi i Stefan Koelsch. Studija pod nazivom "Paradoks tuge izazvane glazbom" pokazala je kako slušanje tužne glazbe može imati pozitivne učinke na emocionalno stanje osobe jer na taj način reguliramo negativne osjećaje, a glazba nas može - utješiti.
Neka medicinska istraživanja pokazuju kako slušanje tužne glazbe može potaknuti lučenje hormona prolaktina, koji proizvodi psihološki efekt utjehe. Slušanje glazbe također luči dopamin, hormon koji se izlučuje i tijekom seksa, jedenja i korištenja droga - dakle, hormon uživanja. Glazba nas uzbuđuje, pa čak i ako ona sama po sebi nije takva.
Veliko istraživanje o uživanju u tužnoj glazbi provela su sveučilišta Durham iz Ujedinjenog Kraljevstva i Jyväskylä u Finskoj, a najčešće reakcije njihovih ispitanika na takvu vrstu glazbe podijelili su u tri kategorije: užitak, utjeha i bol.
"Trećina ispitanika iskusila je intenzivno pozitivne osjećaje nakon što su slušali tužnu glazbu koja im je otprije poznata. Drugi dio ispitanika iskusio je osjećaj tuge, i to jedan dio negativnu tugu, dok su druge dvije emocije bile 'pozitivna tuga', odnosno utjeha i melankolija", stoji u objašnjenju ove studije.
Psiholog Adrian North s australskog sveučilišta Curtin kaže kako socijalna psihologija objašnjava da se slušanjem tužne glazbe zapravo uživljavamo u negativna iskustva drugih ljudi, tuđe tuge, zbog čega se osjećamo bolje zbog sebe i svoje situacije.
Međutim, nije nemoguće da vi imate upravo suprotno iskustvo. Nije ni meni uvijek uspjelo oraspoložiti se, dok nekim ljudima to naprosto nikada ne uspijeva. Finsko-britanska studija kod nekih je ispitanika pokazala kako takve melodije mogu podsjetiti na traumatična i tužna iskustva zbog čega se gomilaju negativni osjećaji i možemo osjećati istinsku, duboku tugu.
Nekad su tužne pjesme, dakle, samo - tužne pjesme koje ipak trebamo preskočiti.
