Izreka kaže da, kad te život zatrpa limunima, napraviš limunadu. Preneseno u stvarnost, kad svakodnevica postane nepodnošljiva, ono što ostali vide kao prepreku, pretvori u priliku. Zvuči kao savjet iz nekog lošeg priručnika za samopomoć, poslovni uspjeh i brzo bogaćenje, nipošto kao nešto maksima upotrebljiva u razgovoru o ljubavi ili drugim pitanjima srca. Ipak, kad su sredinom ove godine, odlukom Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu zabranjena sva velika vjenčanja, zavjerenički smo se pogledali i, dok su nesuđeni mladenci u našoj okolini zbunjeno zdvajali, s olakšanjem zaključili : "To je to!"
Jer kako se vjenčati nakon 11 godina veze i 6 godina zajedničkog života? Nakon što ste odgojili psa, udomili mačku, po cijeloj zemlji lovili snove (vlastite i onog drugog), zajedničkim snagama kupili stan, kompromisno uz veliki kauč nabavili još veći televizor, ispunili zajedničke police i stvorili listu zajedničkih jela… Veselo objaviti: "Vjenčat ćemo se!“"nakon svega toga bilo bi kao nakon sjajnog se deserta sjetiti da nisi pojela juhu ili nakon odjavne špice filma naručiti porciju nachosa. Pa dobro, koliki ljudi zbog onog genijalnog umaka od sira te slane grickalice uzimaju "za doma", a svi znaju da se najbolji dijelovi Marvelovih filmova zapravo nalaze – iza odjavne špice.
I tako smo odabrali datum, onaj savršen, na koji smo čekali više od polovice posljednjeg desetljeća. A onda je koronakriza zatvorila granice i njegov nam se brat nije mogao pridružiti. I dobro da je bilo tako jer potres koji je pogodio Zagreb ne bi nas zatekao u novoj i sigurnoj zgradi već u nekom od hotela u centru grada. Vjerojatno onom najstarijem. Onda ne bismo imali mnogo razloga za slavlje. "Tako je to kad ti život da drugu priliku", rekao je brat. Moj. Njemu.
No mi smo se odlučili držati limuna, ovu godinu upamtiti po nečemu lijepom i povratak s godišnjeg odmora začiniti – vjenčanjem. "Povratak u surovu stvarnost", brat je ponovno bio duhovit, ali mi smo tome odlučili pristupiti dosta nonšalantno. Jer, hej, bit će nas samo 13, bit će to samo najuža obitelj, najbolje prijateljice u ulogama kuma i što bi moglo poći po zlu? Iako zvuči kao uvod u film katastrofe, kao Crvenkapičina bezbrižna šetnja ravno u vučja usta, odgovor je – ništa.
Zapravo, vjerojatno je odgovor "tisuću stvari, uključujući i one koje ni u snu niste niti imali na popisu", ali u našem slučaju po zlu nije pošlo baš ništa. Ljenčareći na jednoj od najljepših plaža južnog Jadrana, u pauzama između plutanja na vodi odabrali smo restoran i dogovorili jelovnik, u jednoj od naših najdražih slastičarni (onoj s najduljom tradicijom u Zagrebu) bili su dovoljno ljubazni da našu omiljenu tortu (onu s mousseom od bijele i mliječne čokolade) spoje s jednim od najboljih okusa sladoleda u povijesti te ledene poslastice (onim bresaka u šampanjcu), a po našoj su zamisli izradili i ukras s antologijskom ljubavnom rečenicom iz "Ratova zvijezda".
Umjesto konfeta koji kasnije skupljaju prašinu i sele se iz starog u novi regal dok jednom, skupa s hrpom časopisa skupljanih za "jednom kad budemo imali vremena" ne završe u smeću, za svoje smo goste dali izraditi zaštitne maske s našim imenima i datumom. U vijećnici nam naposljetku nisu trebale, ali bit će lijepa (nadajmo se ne i funkcionalna) uspomena. Tog dana bili smo, kao i mnogo puta dosad, savršeno usklađeni u svojem modnom neskladu. Jer on nije htio odijelo, a ja nisam mogla propustiti priliku da, napokon, uz mamin blagoslov odjenem njezinu vjenčanicu. Mjerkala sam ju još kao djevojčica, uvijek ponosna u kutu ormara, ona jedna haljina koju ne smijem isprobati, koja ne smije poslužiti u igri. "Mama, pazi ovo, jednom se udajem, a na dva ću vjenčanja biti u istoj vjenčanici." Nasmijala se, ali bilo joj je teško sakriti ponos.
I to je to. Tako se krug zatvorio. Ili otvorio? U svakom slučaju, vijest o vjenčanju nakon 11 godina veze dočekana je s veseljem, a ono što bi mnogi okarakterizirali "formalnošću pred braćom i starcima" bilo je prava mala proslava. Ljubavi i zajedništva. Preživjeli smo i bez odijela i bez zastave i bez velike pompe, ali bili smo zajedno. Bez stresa, nervoze i suza. "Dida je plakao", prišapnuo mi je petogodišnji nećak nakon što je zatražio da sad "malo on nosi taj prsten", "ali nemoj mu reći da sam ti rekao."
