Godine 2012. američki su znanstvenici proveli istraživanje kojim su dokazali da tijekom jednog dana prosječan čovjek putem interneta, odnosno mobitela, laptopa, ali i TV-a, novina i razgovora, pohrani 74 gigabajta informacija u svoj mozak. To je, kažu, ekvivalentno sadržaju čak šesnaest filmova. Procijenili su da će se svake godine količina povećavati za 5% ili više. Otad je prošlo deset godina i brojka je vjerojatno drastično veća - i od prvotne, ali i od pretpostavke. U ovo turbulentno vrijeme ratova i pandemije, svi smo se barem jednom zapitali: koliko je informacija previše informacija?
U potrazi za odgovorom na to i srodna pitanja, obratili smo se Kristini Jerković, psihologinji koju smo upoznali putem njenog Instagram profila "psiholog_u_praksi". Kristina nas je uputila u pojmove kao što je information overload i "infodemija". Information overload - preopterećenost, odnosno zasićenje informacijama, kao posljedicu može imati anksioznost i snažan osjećaj bespomoćnosti. To i jest ono s čime se brojni svaki dan suočavaju: osjećaj da nemamo prostora pohraniti svih tih 70 i više gigabajta informacija koje što svjesno, što nesvjesno upijemo kroz dan. Dok je overload problem fokusiran na pojedinca, "infodemija" je društveno obojana; riječ je o fenomenu koji se javlja uslijed prekomjerne količine informacija koja obitava naokolo neke pojave, a koje drastično otežavaju pronalazak rješenja. "Infodemija se popularizirala u vrijeme pandemije, ali nešto slično doživljavamo i danas, s obzirom na rat u Ukrajini. Svjedočimo prevelikoj količini (negativnih) informacija, čija je provjerenost upitna."
Koliko god se danas činilo da su ljudi informatički pismeniji nego ikad, stvarnost je prijetvorno drukčija. Izjave, mišljenja i preference često se maskiraju u fakte i kao takve se prezentiraju publici i čitateljima. Iznimno je važno znati prepoznati tu granicu - prijelomnu točku između kvalitetne informiranosti i zagušenja pseudoinformacijama. No čak i kad su podaci koje čitamo točni i vjerodostojni, valja biti na oprezu. Stručnjakinja nas upozorava kako preopterećenost može dovesti do mentalnog umora, što će se očitovati otežanim donošenjem odluka ili, pak, ishitrenim donošenjem impulzivnih odluka koje često nisu dobre.
Biti okružen novostima, u zadnje vrijeme pogotovo, znači biti okružen negativnim vijestima i osjećajem opće bespomoćnosti, beznađa i sumnje u neku sretnu, zdravu i mirnu budućnost kojoj smo se svi dosad potajno nadali. Čovjeku se prirodno nameće pitanje profitira li itko od toga i zašto je u interesu u ljudima pobuditi takva stanja i tjerati ih da razmišljaju u mračnim slikama i terminima.
"Činjenica je da su vijesti tijekom desetljeća postale sve negativnije, pa samim time i u društvu ima sve više straha i panike (ili se barem brže širi). Takav trend pokazalo je istraživanje Kaleva Leetarua koji je proučavao prosječni ton New York Timesa u razdoblju od 1945. do 2005. Iako je praćenje vijesti poželjno ponašanje i važno za funkcioniranje demokracije jer povećava znanje i razumijevanje društvenih i političkih zbivanja, pretjerano praćenje može dovesti do različitih neugodnih emocija i stanja stresa. Kada govorimo o društvu, svakako jedan dio odgovornosti nose i mediji. Mi kao građani i čitatelji tih medija s pravom možemo i trebamo očekivati da mediji obrađuju vijesti profesionalno i što manje povećavaju svoju gledanost senzacionalističkim naslovima. Drugi komad odgovornosti nosimo i mi sami jer čitamo i gledamo te vijesti. Svatko od nas treba za sebe vidjeti kako te vijesti straha i panike utječu na nas kako bi se mogli adekvatno samopodržati. Osobna odgovornost podrazumijeva da mi sami za sebe odlučimo što ćemo gledati, kada i koliko, a što ne. To podrazumijeva i da biramo kada reagirati na neke senzacionalističke vijesti i da javno govorimo o tim temama."
Na pitanje što je to u čovjeku da konstantno žudi za negativnim (svi refreshamo naslovnice otkad je počeo rat, a i tijekom pandemije smo provjeravali broj novozaraženih i umrlih), psihologinja odgovara kako je razlog tome evolucijske prirode. "Automatsko preusmjeravanje pažnje na sadržaje koji mogu biti opasni ili ugrožavajući važno nam je za opstanak: u svakom trenutku moramo znati gdje se nalazi naš neprijatelj."
Što, dakle, učiniti? Ključ je ograničiti si vrijeme na ekranima, naročito prije spavanja: "Radije ugasite TV i sklonite mobitel te pročitajte knjigu. Ukoliko ste često na društvenim mrežama, bilo bi dobro isto vremenski ograničiti si vrijeme koje provodite na društvenim mrežama, ili ograničiti samo na određene grupe/ljude." No, ističe i kako je naivno očekivati da smo u stanju potpuno se otkačiti s mreža. One su postale naša svakodnevica, mnogima su i platforme za vođenje biznisa ili personaliziranih dnevnika, a nema ni potrebe da radikalno odstupimo od toga. Ali izuzetno je važno kontrolirati se, odnosno paziti da one ne kontroliraju nas.
Za kraj, Kristina upozorava na to kako je zapravo najvažniji naš odnos prema informacijama koje upijamo i naša moć da odlučimo što ćemo s njima. Pojedinačna odgovornost je, kaže, ključna kada su informacije u pitanju. O nama ovisi što ćemo napraviti s vijestima koje pročitamo, kako ćemo ih obraditi, pa i kome ćemo ih proslijediti. Svaku informaciju tretirati kao da je jedina - posvetiti joj vrijeme, detaljno je istražiti, proučiti njezinu pozadinu i donijeti o njoj sud - jednako je nemoguće "kao što je i nemoguće pročitati sve knjige koje postoje na svijetu."
"Ako samo čitamo vijesti bez razmišljanja o tome što one znače, to je zapravo samo prikupljanje informacija bez neke daljnje obrade. Ako ne provjeravamo točnost informacija i izvore istih, ako ih dalje ne obrađujemo, ne možemo formirati neki stav ili mišljenje. Informacija je onda sama sebi svrha. Na nama je da biramo i odlučimo što želimo s informacijama koje dobijemo, koje informacije ćemo ignorirati, koje ćemo spremiti negdje u zatiljak mozga, a koje ćemo i obraditi i nešto raditi s njima. Sreća pa je naše kratkoročno pamćenje ograničenog kapaciteta!"
