Čini se da je novi, peti po redu album jednog od najvećih repera današnjice, Kendricka Lamara, bio epski događaj i prije svog izlaska. Pet godina šutnje nakon Pulitzerom nagrađenog albuma "Damn." jedva da je išta prekidalo – Kendrick se povukao u osamu obiteljskog života i crpio inspiraciju za svoj novi uradak, držeći javna pojavljivanja na minimumu, s iznimkom nedavnog nastupa na Superbowlu. Kad je prije dva tjedna objavio preludij "The Heart Part 5", vatrenu singlicu u čijem se spotu igra s deepfake tehnologijom modificiranja lica te je koristi da se pretvori u OJ Simpsona, Willa Smitha i Kanyea Westa, svima je bilo jasno da je nova era na pomolu i da Kendrick ima očigledno puno stvari za reći.
Tjedan dana nakon ovog singla, Kendrick je objavio "Mr. Morale & the Big Steppers", dvostruki album (sa sasvim pristojnom dužinom od sedamdesetak minuta i naizgled provizornom podjelom na dvije polovice, ideja da ga nazove dvostrukim albumom čini se više kao marketinški trik nego strukturna nužnost), svakako najneuredniji i najambiciozniji pothvat svoje karijere. Kendrickov spisateljski genij, kao i njegov spasiteljski kompleks, ovdje su u punom sjaju: u preko osamnaest pjesama reper raspakirava traume iz djetinjstva, adresira vlastite predrasude, koronavirus, kulturu otkazivanja, romantičnu dinamiku u svom životu, rasnu dinamiku u američkom društvu, svoje probleme s ocem i majkom, priče bliskih ljudi i fiktivnih ličnosti i još desetke tema. U tome ne izostaje ni neupitna kvaliteta ni mjestimična problematičnost.
Možda najbizarnija stvar kod Kendrickove glazbe upravo je njezina kritička recepcija, točnije to koliko je instantno uzdizana u nebesa – nijedan glazbenik danas nema toliko bulletproof kritički pedigre. Već na samo jutro objavljivanja albuma u petak, vani su bili deseci recenzija koji albumu daju savršene ocjene, proglašavajući ga remek-djelom. Ovo nije novost – još od odličnog "To Pimp a Butterfly" 2015. svjedočimo nekakvoj čudnoj atmosferi veličanja i pretjeranog analiziranja Kendrickova rada i djela, mahom među bijelim kritičarima. Nedavna situacija na Twitteru ovo izvrsno oslikava: jedan od korisnika ustvrdio je da Kendrick u spotu za "The Heart Part 5" stoji blago ulijevo od središta kadra, čime se navodno ukazuje na položaj srca u ljudskom tijelu. I da se razumijemo, Kendrick je izuzetno dobar tekstopisac, još bolji reper, ali dobar dio glazbene kritike (i publike) pristupa mu kao da nijedan drugi izvođač nije ni blizu operiranja na takvoj razini kompleksnosti. Ono što se događa jest da se njegovo djelo pretjerano interpretira i samo po sebi postaje čudovišna kreatura u kojoj svaka riječ ima svoje mjesto, svaka umjetnička odluka ima svoj razlog, a tako i sve ima neki viši smisao pred kojim se mali slušatelj jednostavno ne može snaći – iako u većini slučajeva stvari nisu toliko kompleksne.
Najapsurdnije u cijeloj priči je to što Kendricka, kako je spomenuto, najviše veliča upravo bijeli dio publike. Nalazimo se pred tragikomičnom situacijom u kojoj bijelac objašnjava crncu zašto je Kendrickova glazba bitna za američku crnu rasu i proglašava je remek-djelom čim izađe i nakon jednog slušanja – gotovo kao da Kendrickovo djelo kroz sulude interpretacije postaje nešto sasvim drugo od onoga što je reper naumio, a tako i od onoga što njegova glazba znači za ljude koje adresira i kojima se primarno bavi. Što je stvarno šteta, jer je glazba uglavnom i dalje jako dobra.
I dok ga je prethodnik "Damn." etablirao kao mitološku, mesijansku figuru suvremenog hip-hopa kroz dosta moderan i radio-friendly zvuk, "Mr. Morale" čini suprotno: fokusira se puno više na vlastite pogreške i iskopavanje osobnih trauma kroz apstraktnije glazbene pozadine. Na "Auntie's Diaries", primjerice, Kendrick adresira vlastito licemjerje s kojim se susreo dok je pokušavao razumjeti transrodnu rođakinju, da bi se na kraju sam obračunao s crkvenjakom koji ju je osudio, dok se na izvanrednoj "Father Time" suočava s vlastitim problemima s ocem u kontekstu intergeneracijske traume. Ovo je jedna od glavnih prohodnih niti ovog albuma koja se više puta vraća kroz različite pjesme, a najimpresivnije na predzadnjoj stvari, "Mother I Sober", na kojoj gostuje nitko drugi nego Beth Gibbons, glavni glas Portisheada. Kendrickova vokalna manipulacija ovdje je na prvom sjaju: nasuprot brzog i agresivnog deliveryja po kojem je reper poznat, na ovoj zvuči ispod glasa i poraženo, a sve s ciljem prikazivanja svojeg kompleksnog odnosa s majkom i problema u djetinjstvu. Kendrick oslikava zajednicu u kojoj su svi imali nekakvog iskustva s nasiljem, seksualnim napastovanjem, opresijom, zajednicu koja je trpjela nepravdu generacijama i koja sad traume generacije iznad i oko sebe mora nositi sa sobom i osobno raspakirati. Na "Worldwide Steppers" prisjeća se svojih prvih seksualnih iskustava s bijelim ženama i kako mu se činilo kao da ga cijela povijest njegovih crnih predaka gleda i osuđuje dok je u krevetu s njima. Emocije o kakvima Kendrick govori nisu samo njegove, pripadaju širem kontekstu i dolaze kao posljedica kako osobnih tragedija tako i sustavne nepravde provedene protiv afroameričkih zajednica. Slike koje dočarava na taj način neopisivo su moćne.
Jedna od najboljih pjesama na albumu, "We Cry Together", jako je daleko od tipične pjesme za bilo koji žanr. Ako i na što podsjeća, podsjeća na Eminemovu kultnu stvar "Kim" iz ranih dvijetisućitih, u kojoj Eminem ne repa nego vrišti preko bubnjeva i električnih gitara dok prepričava kako ubija svoju ženu i baca njezino truplo u more. Kendrick srećom nije na toj razini seksizma i mačizma, budući da kod njega imamo dva glasa: jedan je njegov, a drugi pripada glumici Taylour Page, s kojom preko gotovo šest minuta ilustrira žestoku svađu zaljubljenog para koja završava strastvenim seksom. Iako je pjesma drugačija od svega na albumu, možda je najreprezentativniji primjer njegovog zvuka – kaotična, neuredna, istovremeno i lijepa i ružna, zvuči kao da puca po šavovima, ne može vas ostaviti ravnodušnima, a možda će vam čak biti neugodno dok je budete slušali, gotovo kao da prisluškujete vrlo intiman razgovor koji vas se ni najmanje ne tiče.
Kad smo već kod Kendricka i odnosa sa ženama, teško je pomiriti se s nekim problematičnijim odlukama ovog albuma: izuzev inzistiranja na korištenju riječi „bitch“, tu je i njegovo davanje vrlo prominentne uloge na albumu Kodaku Blacku, reperu koji je javno podržao Donalda Trumpa, dobar dio svoje karijere proveo po sudovima i zatvorima zbog nošenja oružja i tučnjava, a u zadnje vrijeme na naslovnicama je zbog napada i silovanja djevojke. I da, razumljivo je da je Kendrick htio imati neki pripovjedački glas na ovom ostvarenju radi konzistentnosti – no pitanje je zašto baš Kodakov glas? Što to on ima a da najmanje pedesetak repera ne može odraditi bolje? Njegova se prisutnost na albumu čini više kao Kanyeovo stavljanje DaBabyja i Marilyna Mansona na svoj zadnji album, odnosno kao čin provokacije i komentar na „kulturu otkazivanja“. Kultura otkazivanja, međutim, fundamentalno ne postoji. Otkazivanje neke javne figure ne dolazi kao posljedica nekakvog kolektivnog napora da se toj figuri uskrati javni prostor. U hiperinformacijskom društvu, zbog društvenih mreža i donekle povećane platforme za marginalizirane, „svakodnevne“ glasove, otkazivanje dolazi iz činjenice da poznati, slavni i moćni po prvi put mogu trpiti stvarne posljedice svojih postupaka, na što mnogi od njih nisu navikli. Kanye nije otkaz(iv)an jer se svijet okomio na njega, Kanye se u toj poziciji našao zbog vlastitih postupaka (o čemu smo već pisali) koje ne može sakriti od javnosti. Da i ne spominjemo da sve te silne „otkazane“ figure i dalje vrte pare uz ogromne fanbaze i prilike koje im daje industrija.
Na ovom primjeru u prvi plan dolaze Kendrickove granice, kao i to da on nije nikakva mesijanska ili mitološka figura. On je, kao i svaka ljudska jedinka, u svom radu ograničen vlastitom perspektivom, manjkom uvida u problematiku koja ga se osobno ne tiče (kao što je žensko ili queer iskustvo te iskustvo žrtava seksualnog nasilja). Jer kad Kendrick krene naklapati o kulturi otkazivanja i ženskoj prirodi ili se opasno približavati simpatiziranju s R. Kellyjem, postane jasno da bi i od nas kao slušatelja bilo glupo da od jedne osobe očekujemo stvarno detaljan pregled ovih društvenog problema. Kendrick je najjači kad pusti svoje mesijanske pretenzije te progovara o osobnom iskustvu i ne pokušava dati općeljudske zaključke ili moralne lekcije, jer se u njima vidi da je i tu zapleten u osobno iskustvo, ali ne na način koji može ponuditi dublji uvid ili proširiti nečiju perspektivu. "Mr. Morale", iako u suštini vrlo dobar album, žrtva je vlastite ambicije: iako cilja visoko i velikim dijelom slavno pogađa, u svojoj želji da ponudi totalno iskustvo kudikamo promaši i zaplete se u vlastitu ograničenost, čak i megalomaniju. Možda ima trnovu krunu na naslovnici, ali Kendrick je čovjek od krvi i mesa; zato najbolji trenuci ovog albuma i jesu oni u kojima je to u prvom planu.
