Pokušat ćemo čim više izbjeći spoilere jer je ovaj film najbolje gledati ako o njemu znate što manje. Jedno je sigurno: nećete ostati razočarani.
Predvođen legendarnom Michelle Yeoh u glavnoj ulozi, ovaj je film, iznenađujuće, tek drugo veliko ostvarenje redateljskog dueta Daniels, odnosno Daniela Wonga i Daniela Scheinerta. Iako se nakon gledanja čini nemogućim pothvatom tematski i žanrovski odrediti ovaj film, mnogi su mu kritičari brže-bolje nalijepili etiketu akcijskog SF-a zato što dio radnje počiva na ideji mnogobrojnih paralelnih svemira, tzv. multiverse – donekle sličan slučaj kakav je bio i s "Atlasom oblaka" prije deset godina. Međutim, takvo je rješenje izuzetno prvoloptaško te uvelike podcjenjuje i pojednostavljuje ambicije i tematski spektar ovog ostvarenja. Ne samo to, nego je film svojom estetikom i problemima kojima se bavi daleko bliže, primjerice, "Parazitu" nego "Ratovima zvijezda". Naravno, i SF elementi su za ovaj film bitni, ali puno manje kao prazna etiketa, a puno više kao kanal kroz koji se prikazuje dinamika jedne kinesko-američke imigrantske obitelji, njihovi međusobni odnosi, kao i njihove osobne želje i snovi, oni proživljeni kao i oni neproživljeni, od onih urnebesno smiješnih pa do onih nevjerojatno dirljivih.
Možda najbliža referentna točka zapravo je jedan sasvim drugačiji film, "Midsommar" Arija Astena, jer se tamo radi o filmu koji kroz estetiku horora prikazuje priču o nezdravom romantičnom odnosu. "Sve u isto vrijeme", na sličan način, tematizira obiteljsku dinamiku, služeći se u prikazivanju sredstvima više desetaka različitih žanrova, filmskih stilova i narativnih linija – koje su sve iznenađujuće koherentno i pitko povezane. U pozadini je još jedna, puno veća borba, ona koja se tiče ljudske egzistencije generalno – borba za spas svijeta, smisao života, nihilizam, optimizam kao strategija življenja, vrijednost obitelji, ljubav i bliskost, kamenje, odnos između vremena i sadašnjeg trenutka, kung fu, važnost obitelji, važnost puštanja, hot dogovi, statičnost, kuhanje, disciplina. Ukratko – zaista sve ikad, u istom trenutku. Jasno je da ovakav film mora biti kaotičan i pretjeran, ali je stvarno neočekivano da to radi na jedan tako elegantan, zabavan i kvalitetan način.
Na prvoj razini radnje promatramo Evelyn, majku nezadovoljnu svojim životom u kojem je okružena problemima sa svih strana: obiteljski servis pranja rublja u opasnosti je zbog problema s porezima, njezin brak sa smušenim Waymondom se raspada, njezin zahtjevni i strogi otac Gong Gong dolazi u posjet iz Kine, a njezina kći Joy pokušava je pomiriti s činjenicom da ima djevojku i odrasta. Slika imigrantske obitelji u Americi prikazana je sasvim realistično: dokumentirani su i njihovi društveni i osobni problemi, a nestabilnost je dodatno naglašena višejezičnom obiteljskom situacijom. Likovi, naime, razgovaraju i na mandarinskom i na kantonskom dijalektu, ali i na engleskom standardu, ovisno o tome kakvi su njihovi odnosi. Primjerice, Evelyn sa svojom kćeri razgovara uglavnom na mješavini mandarinskog i engleskog, dok joj ova odgovara na engleskom. Svojem se pak ocu, koji njezin brak s Waymondom nikad nije podržavao, obraća na kantonskom, koji kći Joy jedva govori. Osim što realistično prikazuje kako zaista izgleda komunikacija u migrantskim i višejezičnim obiteljima, jezik ukazuje na hijerarhijske odnose i na različitost perspektiva koje dolaze u međusobni sukob.
Jednako je realističan i prikaz obiteljske borbe s američkim poreznim sistemom koji predstavlja agentica Deirdre (fenomenalna Jamie Lee Curtis). Kroz vrlo komičnu situaciju u poreznom uredu prokazuje se cijeli apsurd američke birokracije i toga koliko je nemilosrdna, pogotovo prema onima koji nisu rođeni na tlu države. Unutar prvih pola sata filma upoznat ćete se s ovom realističnom bazom, a ona će se zatim preokrenuti naglavačke u trenutku kad mislite da ste taman uhvatili sve što vam film ima za dati. Ono što slijedi je skoro dva sata nezaboravnog filmskog iskustva koja će vas prebacivati kroz sve emocije koje možete iskusiti, služeći se elementima komedije, apsurdizma, ljubavne drame, akcijskog filma, čak i animacije. U jednom trenu gledat ćete Evelyn iz nekog alternativnog svijeta kako živi živote koje u svom matičnom svijetu nije odabrala, u jednom kao filmsku zvijezdu na crvenom tepihu, u idućem kao pjevačicu, zatim kao kuharicu, a svaki alternativni svijet ima svoj specifičan ton, estetiku i priču. Promatrat ćete kako u svojim drugim životima dolazi u kontakt s ljudima iz svog matičnog svijeta, kako uči nove stvari i kako se mijenja, a sve uz ogromnu dozu humora, lakoće i ljudskosti. Iako su neki od svjetova u kojima se Evelyn nađe potpuno bizarni, uvedeni su u svijet filma na nevjerojatno koherentan način. Općenito, teško je sjetiti se filma koji kombinira ovoliko žanrova i priča zaista jasno i smisleno, a da se to ni u jednom trenu ne doima nategnuto, neinspirirano ili ziceraški. Pretjerano? Apsolutno, ali u tome i je dio šarma ovog ostvarenja.
Kako film odmiče, tako vam postane i jasno što je zapravo posrijedi – da se smak svijeta koji se tematizira ne odnosi na smak svijeta, da borba za sve svjetove koji nam mogu pasti na pamet uopće nije toliko bitna kao borba za neke naizgled banalne stvari, kao što je, recimo, odnos jedne majke i kćeri. Tu je zapravo istinska veličina ovog filma naspram drugih koji pokušavaju kombinirati ovoliku količinu različitih elemenata: u suštini je vrlo lako nabacati sve i svašta u film s argumentom da se želi postići kaotičnost i apsurd. Mnogi filmovi koji imaju ovakav pristup (primjerice "Majka!" Darrena Aronofskyja) potpuno se zapetljaju u količini elemenata koju unesu, do te mjere da ne uspiju do kraja razriješiti svoje osnovne tematske čvorove ili unište dotad pažljivo razrađivane alegorije, što na kraju rezultira osrednjim ostvarenjem ili neiskorištenim potencijalom načelno dobrih osnova filma. "Sve u isto vrijeme" s takvom lakoćom povezuje sve svoje svjetove na način da nijedan od njih nije suvišan, besmislen ili da ne pridonosi bogatstvu i ljepoti alegorije koju svojim gledateljima daje. Uz ovaj se film i smije i plače, i opušta i napeto iščekuje, tijekom gledanja si postavljate pitanja i nagađate oko odgovora, a na kraju sve bude toliko jasno da bi se film mogao činiti puno jednostavnijim nego što zapravo jest. Ovaj film vrlo vjerojatno neće dobiti priznanja u obliku Oscara, izuzev možda jedne ili dvije zalutale nominacije, ali zasigurno će postati kultni klasik jer jednostavno nema apsolutno ništa što mu je slično. Osim možda – svakog filma ikad?
