Devedeset posto onoga u što gledamo, muški je pogled na svijet“, izjavila je francuska redateljica i scenaristica Céline Sciamma, žena koju se danas, u filmskim krugovima, smatra jednom od vodećih feminističkih redateljica srednje generacije. Kao deklarirana lezbijka i aktivna zagovornica promicanja ženskih prava i jednakosti spolova, za sebe će reći: "Biti lezbijka za mene je način političkog djelovanja." Svoj politički aktivizam jednako žustro artikulira u javnom kao i u umjetničkom prostoru, ne odstupajući od eksplicitnog svjetonazorskog i redateljskog creda o potrebi promjene "muškog pogleda na svijet".
Sciamma je jedna je od prvih potpisnica protokola 50/50 do 2020. godine kojim se inzistira na izjednačavanju prava i ujednačenju vidljivosti muškaraca i žena u filmskoj industriji. Od 2016. do 2017. bila je dopredsjednica Društva filmskih redatelja, a slovi i kao vodeća pronositeljica ideje Me Too pokreta u Francuskoj. Globalnu političku pozornost te aktivističku i umjetničku satisfakciju postiže prošlogodišnjim sjajnim plasmanom na Filmskom festivalu u Cannesu gdje se predstavlja ljubavnom dramom "Portret djevojke koja izgara". Unatoč dobivenoj prestižnoj nagradi za najbolji scenarij i osvojenoj Queer Palmi za najbolji LGBT film, a čime postaje prva žena redateljica kojoj je ta nagrada ikad dodijeljena, Sciamma je protestno napustila dodjelu nagrade Cesar kada je laureatom za najboljeg redatelja proglašen Roman Polanski. Njen gorljivi feministički duh burno je reagirao na činjenicu da francuska filmska vrhuška vodeću nacionalnu nagradu dodjeljuje jednom prebjegu od američkog pravosuđa okrivljenom za silovanje maloljetnice.
Filmom "Portret djevojke koja izgara" Sciamma zaključuje trilogijski coming-of-age opus kojim se do tada fokusirala na propitkivanje složenih psiholoških procesa identitetskog i rodno-spolnog određenja u formativnoj dobi ("Vodeni ljiljani" 2007; "Tomboy" 2011. "Cure" 2014.) i otvora novo poglavlje svog autorskog istupa. Tim filmom postavlja se na grudobran ženskog filmskog izraza i provokativno se izlaže javnosti plasirajući intrigantnu temu o društvenoj stigmatizaciji istospolnih odnosa i emocionalnoj deprivaciji pojedinaca homoseksualnog opredjeljenja. Vođena osobnim intimnim iskustvom i snažnim političkim porivom za demistifikacijom rodno-spolnih životnih izbora, vodeću radnju filma smješta u kontekst lezbijskog odnosa nadograđenog kritikom submisivnog položaja umjetnica u 18. stoljeću. Suptilnim scenama oslobađanja straha od slobodnog ljubavnog odnosa glavnih protagonistica, u ulogama slikarice i njenog modela, Sciamma senzibilno uprizoruje složeni psihološki aspekt afektivnih procesa koje one pri tom proživljavaju. Zahtjevne vodeće uloge povjerava svojoj dugogodišnjoj životnoj partnerici i političkoj istomišljenici Adele Haenel i poznatoj francuskoj glumici Noemie Merlant.
Sciammin filmskojezični pristup bitno odstupa od njenog gorljivog političkog aktivizma. Poetičan je, suzdržan i protkan emocionalnim vibratom. Njen redateljski senzibilitet lišen je šupljih dijaloga, jeftine melodramatičnosti i požudne erotičnosti. Nabijen je fluidnim emocionalnim vizualima u rasponu od bojažljivog zaljubljivanja i osvještavanja ljubavnih osjećaja do zapadanja u trajnu žal radi gubitka voljene žene.
Komentirajući svoju autorsku intenciju, Sciamma je izjavila: "Željela sam sagledati tu ljubav u njenoj jedinstvenosti i jednakosti bez da zapadam u kliše obične ljubavne priče. Ljubav koja te ispunjava ujedno te i emancipira." Nedvojbeno je u tome uspjela predvođena izuzetnom kamerom stalne suradnice Claire Mathon. Visokom estetičnošću vizuala te oskudnim, no profinjenim dijaloškim narativom, stvorila je jedinstvenu filmsku cjelinu minimalističke igrane forme.
Iako je vremenski smješten u 18. stoljeće te scenaristički, scenografski i kostimografski omeđen prošlošću, film, sagledan u realnom vremenu, funkcionira nadasve aktualno i angažirano. Propitkujući bolne točke zatomljene individualnosti i diferentne seksualnosti, probija granice konzervativnih svjetonazora i patrijarhalnih atavizama.
Njezin doseg redateljskog umijeća zasigurno utire put prema redefiniranju utabanog filmskog ljubavnog žanra i otvara novi pogled na filmsku umjetnost uprizorenu ženskim filmskim jezikom. Portret redateljice Celin Sciamma nadilazi njezin profesionalni perfekcionizam i treba ostati zapisan kao ženski redateljski autoritet kojeg se više neće moći ignorirati.
