Prijateljica me nedavno upoznala s fenomenom koji se zove „linked in mentalitet”, koji posjeduju ljudi koji, redom: ustaju u 4:30, popiju mlaku vodu s limunom na prazan želudac, trideset minuta meditiraju, doručkuju šest jaja s posnim sirom i rajčicama, odrade tjelovježbu koja uključuje uvijek jedan sklek više nego jučer, natipkaju volonterski članak za neku lokalnu ustanovu, idu na posao (vjerojatno u firmu koju su osnovali s 20 godina) i ne libe se time pohvaliti na društvenim mrežama. Ono europsko u meni kaže – zvuči super, probaj i ti. Ono balkonsko koluta očima. Pobjeđuje balkansko, naravno.
Slično reagiram i na trend gratitude journalinga, koji mi je posebno zanimljiv jer sam jako svjesna toga da me živcira pod okriljem onih obrambenih mehanizama koji mrze sve što je mainstream i s čime nas se svakodnevno zlostavlja na društvenim mrežama. Takvi trendovi najčešće dijele ljude na "one koji žive ispravno" i "one koji mogu bolje", potencirajući među njima kompleks manje vrijednosti i nedovoljnosti, a sve to iz prividno dobre namjere. Kod mene sve ovisi o tome tko govori, a ne što govori pa tako, primjerice, kada australski bloger Struthless govori o journalingu, jedva ga čekam započeti, ali kad vidim da o tome piše "fit_girl_tammy" na storyju koji objavljuje u sedam ujutro iako se jučer hvalila da ne dira mobitel prije osam, nisam nimalo zainteresirana.
Što je to gratitude journaling i treba li nam zaista u svijetu u kojem devedeset posto svakoga dana provodimo razmišljajući o sebi ili nekom prividu sebe, u kojem smo svi pomalo opsjednuti onime što nas vrijeđa i čini posebnima ili anksioznima? Cinična, sam znam. Ružna osobina. Ali prisjetimo se dana kad su nas mediji silili da izbacimo ugljikohidrate iz prehrane ili nas uvjeravali da je unos kolagena apsolutni MUST iako imamo devetnaest godina i zdravu kožu. Danas nas sile da iz svakodnevice potpuno eliminiramo tugu, a da je vječna zahvalnost nešto bez čega ne smijemo ni krenuti u dan.
"Stav" je zanimljiv dio naših organizama. Nije nešto s čime smo rođeni, već nešto što gradimo, i ne transplantira se operacijama, već se može promijeniti pod utjecajem izvora informacija, godina i životnog iskustva – ukratko, okoline. Zato i podcrtavam riječ "balkanski", svjesna toga da bih se možda mogla i potruditi prilagoditi svoje poglede na svijet. Nerijetko osjetim da se u meni budi ona "baba" koja misli da se svaka bolest može izliječiti rakijom i da ću ostati bez pomladaka ako sjedim na betonu. Ta baba bi, da je pitam za journaling, vjerojatno rekla - "Odi radije kuhinju izribaj, nisi već mjesec dana." Stav se također mjeri i "količinom vode u čaši" – za neke je poluprazna, za neke polupuna, za neke "uvijek puna, pola vodom, a pola zrakom".
Za pesimistične osobe, što sam pomalo i sama, predložila bih umjesto zapisivanja zahvalnosti dnevnik strahova, koji sam i sama jedno vrijeme pisala. Teroristički napadi, globalno zatopljenje, ljudi koji se uslijed ovisnosti o ekranima pretvaraju u zombije. Pandemija je poharala čovječanstvo, država ima sve veću i veću moć, što ne znam kad je u povijesti dobro ispalo, stiže inflacija, cijene rastu, plaće ostaju iste. Tada još nisam imala posao i egzistencijalna kriza je uzela maha, bilo mi je nezamislivo stranice dnevnika posvećivati usiljenim afirmacijama. Osjećala bih se kao da pokušavam prevariti samu sebe, jer nema šanse da strahovi nestanu samo zato što smo se mi usredotočili na proljeće i prijatelje. Ipak, ono što vrijedi za mene, ne vrijedi za svakoga, svjesna sam toga, i drago mi je čuti da si netko pomaže upravo takvim načinom razmišljanja. Ono što mi nije drago čuti jest da to "moram i ja".
Poanta, po meni, nije u pozitivnim mislima, već u čistoj artikulaciji umnih nebuloza. Koliko smo se puta u životu preplašili kad nas je iznenadila neka čudna sjena ili neartikulirani zvuk, da bismo kasnije vidjeli o čemu je riječ i smirili se? Kad nešto zadobije svoj oblik, postaje manje strašno. Postaje prepoznatljivo, manje apstraktno. Tako misli koje se kaotično vrzmaju po glavi mogu djelovati puno strašnije nego kad ih se stavi na papir. Taj dio je na mene doista djelovao terapeutski, uvijek bih se nakon pisanja nekako osjećala bolje, iako voditi "dnevnik strahova" može na prvu zvučati u najmanju ruku sumorno.
Kvalitetan autorefleksivan pristup više mi se puta pokazao kao koristan. Međutim, važno je biti iskren. Dozvoliti i boli, strahu i nesigurnosti da nađu svoje mjesto u dnevniku. Treba paziti da takve emocije ne preplave zahvalnost, apsolutno. Ali i s nasilnim gomilanjem zahvalnosti treba biti na oprezu, da ne potisnemo ono što nas zaista muči. Mišljenja sam da nabrajanje afirmacija i zahvalnosti na dan kada si jednostavno loše služi kao palijativ, i da će možda skrenuti fokus s boli, ali da je svakako neće izliječiti. Kad bih odvela tu misao u krajnost, rekla bih čak i da je gratitude journaling kontraproduktivan. Lako ga je voditi kada se osjećamo sretno i ispunjeno, ali ako nam slučajno nije do toga, forsiranje će nas samo učiniti još jadnijima.
Pod konstantnim smo pristankom da moramo biti ili sretni, ili bolesni. Gdje je nestala obična, negrandiozna, banalna tuga? Ona koja se utapa u sladoledu i bingeu? Ne smijemo zaboraviti uživati i u njoj, ni ona ne voli kad je se gura u ormar.
