Gledamo isti svijet, ali ne vidimo isto." Tako bi se, najkraće i najpodrobnije, mogla opisati razlika umjetničkog i pogleda "običnog" promatrača. Veliki A. B. Šimić u jednom od svojih najcitiranijih stihova pjesnike je nazvao "čuđenjem u svijetu", no u odrazu te prekrasne slike mogli bi se ogledati svi umjetnici. Uostalom, sva čuda i čuđenja svijeta i služe kao vječna njihova inspiracija. Život i rad naše najznačajnije akvarelistice s prelaska stoljeća, Slave Raškaj, rođene 2. siječnja 1877. i krštene pod imenom Slavomira Friderika Olga, nije iznimka.
Od rođenja gluhonijema, Slava je možda baš zbog svojeg tjelesnog nedostatka i znanstveno dokazane činjenice da tada jedno osjetilo svojom izoštrenošću nadmašuje drugo, bolje od drugih primjećivala detalje. Naviknuta na život u tišini, sama je trčkarala proplancima oko rodnog Ozlja i uz obale rijeke Kupe (koja će ostati njezina trajna inspiracija) i upijala detalje kakvi bi običnim prolaznicima promaknuli. Njezine šetnje, dakle, nisu bile samo puko razbijanje dokolice djevojčice iz dobrostojeće građanske obitelji nego i napajanje onime što će biti prikazano kroz jedan od najcjelovitijih i najdojmljivijih opusa hrvatskog slikarstva, a nadahnuli su i etabliranu domaću književnicu Sanju Lovrenčić i mladog ilustratora Dominika Vukovića za raspisivanje "Šest šetnji Slave Raškaj".
Tih šest šetnji, zapravo, prikazuje šest razdoblja Slavina života; natruhe djetinjstva u Ozlju, školovanje u bečkom Zavodu za gluhonijemu djecu, nastavak školovanja na Kraljevskoj ženskoj stručnoj školi u Zagrebu gdje s odličnim ocjenama završava "tečaj umjetnog i obrtnog risanja", polaženje slikarskih satova kod, knjiga navodi, "velikog hrvatskog slikara" (Bele Čikoša Sesije), prve radove uvrštene na zapaženu izložbu čiji su dosezi bili vidljivi i u onodobnim metropolama poput Moskve, Sankt Petersburga i Pariza te povratak u rodni Ozalj. Posljednju, najtužniju Slavinu šetnju spominju tek u "Priči o životu Slave Raškaj", kombinaciji pogovora i slikaričine biografije.
No ima li za time potrebe? "Šest šetnji Slave Raškaj" se prije svega čita kao slikovnica i istkana je velikom vještinom. Naime, pravo je umijeće na šezdesetak stranica obuhvatiti esenciju tako, kratkoći unatoč, velikog i značajnog života. Učiniti to na djeci razumljiv, a odraslima dovoljno zanimljiv način dodatna je vrijednost. Hrvatske su umjetnice i u povijesti umjetnosti i u cjelokupnoj kulturnoj povijesti često zanemarivane ili ih se spominje i njihove živote istražuje tek usputno. Niti ovaj doprinos proučavanju slikaričina života ne donosi bitne, znanstveno značajne ili dosad nepoznate informacije, ali nudi ono što nam mnogo puta nedostaje – razumijevanje i kontekst.
Poznate su nam (ili lako dostupne) sve značajnije godine iz slikaričina života, znamo da je u Beč otišla 1883., a iz njega se vratila 1893., da je zagrebačko razdoblje započela 1895., kratko je vrijeme boravila u Ozlju da bi od 1902. pa do prerane smrti 29. ožujka 1906. bila smještena u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne koji se nalazio u današnjem zagrebačkom naselju Stenjevec. Život je skončala podlegavši tuberkulozi kojom je njezino tijelo bilo nagrizeno još od kraja prethodnog stoljeća, no mjesto smrti ima poseban značaj i težinu. Naime, u ono su se vrijeme gluhonijeme osobe bile prisiljene suočavati s još većom stigmatizacijom u društvu budući da se njihovo stanje smatralo dokazom ili posljedicom duševne zaostalosti, o čemu se osvjedočio i Slavin otac Vjekoslav ugledavši prijavnicu za kćerin boravak u bečkom Zavodu. Na njoj je stajalo "Ravnateljstvu umobolnice u Beču."
I ne čudi što je Slava Raškaj, suočena s takvim društvenim predrasudama, kao najvećeg umjetničkog saveznika odabrala prirodu čije su je boje, oblici, mirisi i teksture nagnali na stvaranje najljepših djela hrvatske umjetnosti s prijelaza stoljeća. Osim kao velika i važna slikarica, Slava Raškaj bi trebala posebno mjesto zauzimati i u povijesti borbe za osobna, a samim time i ljudska prava jer bez ikakve namjere da zagovara ili promiče, vlastitim je primjerom dokazala koliko su takvi nedostaci "hendikep" u očima i postupanjima društva dok za život pojedinca i ne predstavljaju zapreku. Najvažnije, njezina životna priča pokazuje da možemo promijeniti puno i utjecati na mnoge… počnemo li od sebe.
