Ima neke posebne magije u obrocima al fresco. Ima i istine u vječnim kritikama koje je generacija milenijalaca doživljavala prije pandemije (po nekim izračunima, vrlo nategnutima po mom mišljenju, i sama se ubrajam u nju): ni ne znate koliko vam je dobro, vikale su starije generacije. Kad sam prošlo ljeto u Berlinu bila posjednuta na parkirno mjesto ispred jednog restorana, shvatila sam na što su mislile. Terase svake vrste bile su nam defaultno mjesto: nismo ni razmišljali koliki je luksuz sjesti na krasno uređen stol i biti poslužen nasred Masarykove, Gornjeg Grada, ispod zvijezda na Aninoj terasi, ili u talijanskoj ulici među vespama.
Kad nam je taj luksuz pred kraj prošle godine po drugi put oduzet, u kombinaciji sa zabranama okupljanja, i duša i tijela su nam počela patiti za onim što smo tako usputno prihvaćali kao dio naše privilegije. Bistroi, šampanjac na putu s posla petkom, smijeh na ukradenim rubovima ulica grada, rakije nakon odlaska na plac subotom, pića u gradu, usputne kave s jednog sastanka na drugi jer je sunce taman pomilovalo promrzle štekate Britanca, doručak s najboljim prijateljicama nakon vožnje u vrtić, ukradeni ljetni ručkovi u uspavanom gradu - sve je to nestalo zbog naše sigurnosti, ostavljajući prazninu koje nismo bili svjesni, jer nam je kucnuti se s prijateljima bilo kao izgovoriti dobar dan. Berlin ovog kolovoza bio je bizarna opomena onoga što nam je uslijedilo: u unutarnje prostore koji su - prekrasni, stari, dizajnerski, skupi, luksuzni - zjapili prazni, puštali su nas tek da odemo do toaleta. Poput scenografije stajali su namješteni stolovi u velikoj plesnoj dvorani prenamijenjenoj u jedan od najpopularnijih restorana tog vječno zavodljivog eklektičnog grada: dugačak stol na sredini podsjećao je na setting posljednje večere, ili vjenčanja koje se odjednom ne smije održati.
Sad kad su terase otvorene, a okupljanja pomalo, stidljivo, pod ogromnim oblakom osobne odgovornosti i prijave na cijepljenje moguće, uživamo u zvuku kratkotrajnog spajanja čaša više nego ikad. Prvi dan sam samo promatrala terase. Drugi dan sam iskoristila za fotografiranje kava koje su ljudi pili na suncu, kao da to nikad nisu doživjeli. Treći sam dan sjela u Kavkaz, s pogledom na HNK i naručila hranu. Beštek je izgledao kao slavlje: konobari kao čudotvorci. Moji prijatelji i ja podigli smo čaše za slobodu. Ali ona nije u prkosu cjepivu, kršenju mjera i varanju. Ona je u pažljivom slavlju života.
